Fotografija kroz objektiv arhitekte
Razgovor sa Anidom Krečo objavljen je u trećem broju Tristotrojke.
Kada Vam se prvi put javila zainteresovanost i afinitet prema fotografiji?
Mogu slobodno reći da sam još kao dijete bila fascinirana fotografijom i njenom osobinom da zarobi momenat i na taj način očuva uspomene. Razvojem digitalne fotografije počinjem više fotografirati, te otkrivati razne smjerove u fotografiji. U početku je fotografiranje bilo vezano za neka dešavanja, putovanja ili za potrebe fakulteta, ali kasnije mi fotografija prerasta prvo u hobi, a vremenom i u dio moje profesije.
S obzirom na završeni studij arhitekture, na koji način je Vaše obrazovanje imalo uticaja na odabir tematike fotografija?
U biti, moj studij arhitekture je presudan u izboru tematike mojih fotografija. Tokom studija bilo je neophodno raditi mnogobrojne analize u kojima su fotografski snimci bili veoma značajni. Bilo je neophodno fotografisati razne lokacije gdje su glavni „akteri“ fotografija arhitektonski objekti. Još tada sam nastojala da na interesantan način prikažem postojeće zgrade, te da u njima nađem i istaknem ono najbitnije. Da nije bilo mog studija arhitekture koji nas uči da prepoznamo ljepotu objekta, njegove detalje, ritam, geometriju i proporcije, ja vjerovatno ne bih otkrila ovaj smjer u fotografiji.
Kada se prvi put javila ideja o spajanju ove dvije umjetnosti?
Ideja mi se javila još tokom studija, iako tada nisam ni sanjala da će mi arhitektonska fotografija postati profesija. Na samom početku sam fotografisala objekte koji su bili usko vezani za neki studentski projekt, ali sam kasnije širila to interesovanje, i ako bi se na predavanjima spominjao neki interesantan objekat koji se nalazi u gradu ili neposrednoj blizini, ja bih ga obavezno otišla posjetiti i, naravno, fotografisati.
Da li je potreban određen talenat za fotografiju ili se talenat stiče putem iskustva?
Za uspjeh u bilo kojem poslu su neophodne obje komponente, talenat i iskustvo. Talenat je presudan u samom početku, jer veoma često u životu neke afinitete otkrivamo sasvim slučajno, ali je veoma bitno da se poklope talenat i ljubav prema nečemu, jer tek onda mi imamo želju da nastavimo raditi i razvijati talenat. Na taj način stvaramo iskustvo koje nam pomaže da radimo bolje. Danas, kada pogledam neke fotografije koje sam radila prije 4-5 godina, vidim koliko je iskustvo presudno za napredak.
U kojoj mjeri i na koji način subjektivnost ima uticaja na fotografiju?
Subjektivnost je prisutna u velikoj mjeri u fotografiji, po mom mišljenju. Fotografija za fotografa nije pusto predstavljanje nekog motiva, nego i trenutka u vremenu i prostoru. Ustvari, ta fotografija predstavlja momenat njenog nastajanja, pa prema tome ne zarobi samo uspomene nego i osjećaje tog momenta. Za nekoga, fotografija zadnjeg sprata plavog objekta u zalazak sunca ne predstavlja nista više do fotografije napuštenog objekta gdje se u prvom planu nalaze ružne satelitske antene, dok za mene ta fotografija predstavlja mnogo više. Ja u njoj osjećam sve čari Istanbula, povjetarac sa Bosfora, ritam i zvukove grada koji nikad ne spava, ili ukus i miris svježeg rahatlokuma iz Misir čaršije.
Koji elementi čine jednu fotografijom arhitektonskom?
Jedini element koji fotografiju čini arhitektonskom jeste da je motiv arhitektura dok je, sa druge strane, mnogo elemenata koji određenu fotografiju čine dobrom arhitektonskom fotografijom. Da bi se napravila dobra fotografija neophodno je obratiti pažnju na mnoge detalje i bitno je dobro izučiti i prepoznati glavne odlike zadatog objekta. Potrebno je početi od osnovnih stvari poput prepoznavanja u koje doba dana je najbolje fotografisati neki objekat ili njegov dio, uočiti geometriju i proporciju i posmatrati svjetlo i sjene, te na kraju sve ove elemente projicirati u jednu ravan.
Međutim, najbitnije od svega je prvobitno u objektu prepoznati glavnu ideju i zamisao arhitekte, jer dobra arhitektonska fotografija nije samo dokumentacija prostora nego i projekcija ideje.
Šta vas motivira da se nastavite baviti fotografijom?
Jedna stvar je pronaći svoju pasiju, dok je potpuno druga stvar ići za njom. Često ćemo na internetu naići na razne savjetodavne artikle vezane za posao i napredak. Neki od njih poručuju: „Never let your passion to become your profession“, dok sa druge strane imate savjete poput: „Follow your passion and do what you love“. Za mene lično, formula uspjeha je ravnoteža između ta dva savjeta. Svaki posao koji prihvatamo isključivo radi finansijske dobiti i gdje ne možemo ispoljiti svoju kreativnost i ideju, će nas u jednom trenutku zasititi. Sa druge strane, raditi sa zadovoljstvom na nečemu od čega nemamo finansijske dobiti je nemoguće, barem na duži period. Zato je neophodno pronaći modus gdje se pasija i profesija presijecaju dovoljno često, a nekad su one samo paralele koje će se presjeći u beskonačnosti.
Ovo sve bi ustvari bio način rada, ali istinski i pravi pokretački motiv svakog umjetnika, fotografa i arhitekte jeste u jednom momentu stvoriti nešto novo, originalno i nesvakidašnje. Svi mi težimo napraviti nešto neviđeno, ili interpretirati neke stvari u novom, svježem i inovativnom svjetlu. Sve dok postoji ova vrsta motivacije, ja ću se baviti fotografijom.
Šta biste željeli poručiti studentima arhitekture i svima koji pokazuju zainteresovanost da istraže drugu stranu objektiva?
Svima koji osjete talent i ljubav prema fotografiji preporučujem samo rad, rad i rad. Ne postoji rad koji je uzaludan, svaki trud će se prije ili kasnije isplatiti. Ko želi da nauči, uvijek će naći način da to učini. Sa raznim tutorialima na internetu, besplatnim elektronskim knjigama i člancima, znanje više nije skupo, samo je potrebna želja.
Razgovarala: Majda Redžepagić
*Asocijacija arhitekata u BiH organizuje kurs arhitektonske fotografije sa Anidom Krečo i poziva sve zainteresovane da se prijave. Kurs počinje 25. juna, a više informacija pogledajte ovdje.
