Razmišljaš o tome dok u tri u noći miješaš kavu
da te održi pribranim do barem tri popodne
zbog nekog posla koji je vrlo važan
i neodgodiv.
Na koncertima, s njima, razlažeš putanje
čestica svijetla iz reflektora
dok distorziraju zrak
i iscrtavaju obrise dignutih ruku.
U parku, s Njom, seciraš ironiju trenutka
kada se po milijunti puta u povijesti izgovori
„Ovo sada prvi puta nekome kažem“
dok razapinjete nebo među svojim prstima
i besramno jedete jagode.
U tramvaju, sam, pokušavaš oživjeti miris
bakinih knedla sa šljivama
koji više nećeš osjetiti.
Razmišljaš o tome
dok guliš svoj odraz sa ogledala nakon previše vina,
dok na sprovodima neobjašnjivo prasneš u smijeh,
dok ti koža nehotice okrzne tuđu
dok se rugaš zavisti snježnih pahuljica
i budiš u nekim tuđim krevetima
dok se praviš da slušaš
dok udišeš kosu
dok jedeš
i dok spavaš.
Razmišljaš o tome
kako ustvari
nikada nisi ovdje.
Razmišljaš o tome dok u tri u noći miješaš kavu
da te održi pribranim do barem tri popodne
zbog nekog posla koji je vrlo važan
i neodgodiv
dok na nekoj drugoj hemisferi egzistencije
gdje svijet teče suprotno od smjera kazaljke na satu
iznad nekog polja lavande u lanenim košuljama
netko drugi živi tvoj život.
Matej Antolković
