tekst i pitanja: Mirza Mehaković
prevod: Dino Jozić
juni, 2018.
Leon Krier već decenijama predstavlja jednog od najprepoznatljivijih boraca i ideologa povratka klasičnom jeziku arhitekture i oblikovanja gradova.
Arhitekturu ne shvata drugačije osim ogrnutu u plašt tradicionalnog i klasičnog i spreman je na vrlo ubjedljiv način braniti navedene stavove, izrugujući se besmislenim i dogmatskim mitovima koji preovladavaju u današnjem svijetu arhitekture i umjetnosti uopšte. Njegovo arhitektonsko djelo je od početka karijere prepoznato kao izuzetno bitno i obilježilo je, pored mnogih, jedan težak i konfuzan period evropske i svjetske arhitekture, period krize moderniteta i traganja za novim solucijama.
Ono što Kriera razlikuje od svih, pa i po stavovima bliskih kolega, jeste ubjeđenje, ne o povratku ranijem, već razvoju novog jezika po uzoru na prethodne, koji bi iskazivao vjekovnu vrijednost arhitektonske struke, trenutno nagrižene uplivom sumnjive interdisciplinarnosti. Stvarnu, arhitektonsku, on iskazuje kako duhovitim minijaturama kritike modernizma, tako i planovima novih gradova, sa energičnom i smjelom arhitektonskom i dizajnerskom praksom između tih krajnosti.
Ovim putem se zahvaljujemo gospodinu Krieru za ustupljene grafičke priloge i fotografije iz svoje privatne kolekcije koje je Tristotrojci dostavio uz odgovore na postavljena pitanja.
Također, riječi zahvale upućujemo gospođama Irene Perez-Porro i Rebeca Gomez.
U kojem momentu je zastala arhitektura i kako je moguće da je moderni pokret tako silovito zauzeo pozicije na univerzitetskim katedrama i u praksi širom svijeta?
L.K. Prvo, danas najčešće korišten izraz moderni pokret mora biti ispravljen u modernistički pokret. Iznova ovo ponavljam jer modernistička propaganda dominira kroz prevarljivo prisvajanje izraza moderno, tvrdeći da je jedini legitiman oblik moderniteta u umjetnosti i arhitekturi njihov. Oni prisvajaju univerzalnost sa potpuno sektaške tačke gledišta. Izjednačavaju ovo stanovište sa napretkom i pogrešno impliciraju da je prakticiranje tradicionalne umjetnosti i arhitekture u današnje vrijeme zastarjelo i stoga anahrono. Tvrdnja je činjenično pogrešna, ideološka, netolerantna i nedemokratska, razvlašćuje javnost, klijente, studente i profesionalce od njihove lične sposobnosti i prava da prosuđuju i biraju. Dominira arhitektonskom praksom, obrazovanjem i medijima i jedinstveno je odgovorna za opću arhitektonsku nepismenost, a zajedno s njom i narušenu izgrađenu okolinu današnjice.
Drugo, dominantnost modernizma nakon Drugog svjetskog rata posljedica je čvrstog saveza ovog pokreta s dominantnim gospodarskim i političkim silama. Dosluh ogromnih konglomerata globalne industrije, finansijskog sistema i države, provođen je na štetu malih nezavisnih lokalnih preduzeća. Ukratko, industrijska, mašinska proizvodnja je uz pomoć državnih institucija trijumfovala nad humanijom, zanatskom. Arhitekti, njihova etika i estetika morali su služiti novim gospodarima ili biti osuđeni na margine društva i događaja. Poslijeratni modernistički razvoj gradova i rekonstrukcije nastavili su intenzivno bombardiranje sa drugim sredstvima, što je rezultiralo konceptualnim i fizičkim uklanjanjem tradicionalnog europskog grada, urbanih zajednica i samog gradskog života. To je također podrazumijevalo iskorjenjivanje onoga što je u arhitektonskoj i urbanističkoj struci svih predratnih režima, neovisno o političkoj ideologiji, opstalo od arhitektonske pismenosti, zanatske i umjetničke umješnosti, kulture planiranja i gradnje prema ljudskom mjerilu. Opšta primjena načela Atenske povelje zakonom je provodila komadanje i rasipanje tradicionalnog urbanog tkiva. Tako je osigurana pobjeda mašinskog nad ljudskim mjerilom, industrijske nad zanatskom estetikom, globalnog nad lokalnim preduzećem. Modernizam i kič, kultura predgrađa i motopija vladaju bez premca od 1945. godine.
U početku ste radili kod najznačajnijeg britanskog arhitekte koji je postao kao svojevrstan zglob pri račvanju različitih slogova modernog pokreta. Koja iskustva ste prenijeli iz te prakse? Da li Vam je početak kod Stirlinga donio svježinu i shvatanje arhitekture koje se ne može uočiti kod ostalih praksi koje danas njeguju klasični jezik arhitekture?
L.K. Kada sam se pridružio 75 Gloucester Placeu u julu 1968. godine, Stirling je bio u dubokoj krizi. Njegova karijera je dosegla vrhunac sa zgradom Leicester Engineering Faculty. The History Library Building u Cambridgeu nije ispunila ono što je čuvena aksonometrijska projekcija obećavala, a zgrada Oxford Florey, za koju sam ja detaljno razradio fasadni plašt, bila je potpuni neuspjeh. Zbog svoje lične krize ostavio je različitim ljudima u uredu određeni stepen slobode pri definiranju dizajna. Birao bi između opcija i komentirao. Za četiri godine koje sam radio sa njim, on nije crtao ili škrabao. Ovo mi je bilo posebno zabrinjavajuće jer sam očajnički žudio da pronađem maestrađ. Do trenutka kad sam uređivao njegovu prvu Oeuvre Complète knjigu 1973. godine, čak je bacio debele mape vrlo ubjedljivih skica koje sam otkrio godinama unazad u donjim ladicama.
Naučio sam od Stirlinga kako napraviti uvjerljive prezentacijske crteže, koji pogled uokviriti. Imao je lupu koja bi umjesto uvećavanja smanjivala crtež kao što bi se pojavio u tisku, signalizujući gdje podebljati, stanjiti ili istačkati liniju, s ciljem stvaranja ikonične slike. Kad sam ga pitao za mišljenje o, u to vrijeme, nedavno objavljenim crtežima Paula Rudolpha, on je uzdahnuo:“… previše linija”. Svoje slobodno vrijeme uglavnom sam proveo u biblioteci Kraljevskog društva britanskih arhitekata. Tamo sam se oslobodio kritičke ovisnosti o Le Corbusieru i otkrio širok svijet modernih izraza u arhitekturi: Otto Wagner, Wagnerschule, Friedrich Pindt, Rudolf Perco, Rudolf Weiss, Jože Plečnik, Wunibald Deininger, Virgilio Marchi, Mario Chiattone, Antonio Sant’Elia, Marcello Piacentini, Angiolo Mazzoni, Giancarlo Maroni, Paul Schmitthenner, Heinrich Tessenow, Roderich Fick, Armando Brasini, Adalberto Libera, Paul Ludwig Troost, Albert Speer, Adolphe Appia, Aage Rafn, Kaare Klint, Ivar Bentsen, Edvard Thomsen, Hannes Mayer i Hans Wittwer, Carl Gruber, Giuseppe Pettazzi, Jaromir Krejcar, Otto Zollinger…
Da li je, makar na početku, postojao način da moderna bude ustrojena u klasičnom smislu i kakve bi rezultate podario takav pristup? Le Corbusier u svojim knjigama pominje Bacha i Satiea, te nasljednu liniju historije, čak i tradicije koju se trudi pratiti, a proporcija u arhitekturi mu je najprepoznatljivije obilježje.
L.K. Modernizam se u svojim ranim fazama može shvatiti kao oslobođenje od prodorne viktorijanske učmalosti i raskalašenosti. Doista, mali i vrlo individualni projekti ranih modernističkih majstora obećavali su novi svijet udobnosti, svjetlosti i elegancije. Nijedna od tih kvaliteta nije preživjela u kloniranim apstrakcijama masovne proizvodnje i sub-urbanizma koje su uslijedile. Le Corbusier je pisao o mogućoj “Synthèse des Arts”. Njegovi radovi umjesto toga manifestirali su sustavnu “Confusion des Arts”, izobličavajući sretno uspostavljene kategorije umjetnosti, skulpture, glazbe, arhitekture, urbanizma. Stirling nije imao takav uopšten cilj za izgrađeni okoliš, poskakujući od eksperimenta do eksperimenta, nikada se nije upuštao u teorijske rasprave, barem ne s pomoćnicima. Upravo zbog njegove neusmjerenosti osjetio sam neminovnu potrebu za izgradnjom moderne opšte teorije o arhitekturi i urbanizmu, o tome kako bi rad, napori i zamisli arhitekte morali biti uobličeni. Stirlingovi izleti u područje sintetičkih materijala i tehnika nisu isključili prolaznu zainteresovanost za tradicionalne oblike i klasicizam. Te su teme bile za njega samo privremene igre u pijesku. Kad je vidio moje prikaze ptičije perspektive za dovršetak srednjovjekovnog grada, sa tradicionalnim krovovima, prozorima, lukovima i stubovima, rekao je: “Ok, ali ja se nikada ne bih usudio ići toliko daleko”. Kad sam ga podsjetio da je sa svojim Timom X iz 1955. godine, Aix-les-Bains doprinosom, upravo to učinio, slegnuo je ramenima: “Oh to, ali Smithsonovima se nije svidjelo”, kao da bi to moglo nekoga zabrinuti! Za mene su njegov natječajni rad za kampus (prim. prev.) univerziteta u Sheffieldu iz 1955. godine i zgrada Leicester Engineering Faculty iz 1959. godine, bila izvanredna i temeljna djela na osnovu kojih se gradi teorija, povezujući ove briljantne tipološke eksperimente s klasičnom kompozicijom. Nastavio sam to ponavljati godinama, ali on se nije htio angažirati.
SAVOYE LC LK 2018. OVAJ PROJEKT ZA VILLU SAVOYE JE DIO PREDSTOJEĆE KNJIGE LEONA KRIERA LE CORBUSIER AFTER LE CORBUSIER: LC TRANSLATED, CORRECTED, COMPLETED
Koji su po Vama posljednji uzoriti primjeri oblikovanja gradova i građevina na evropskom tlu?
L.K. Postoji mnogo novih tradicionalnih urbanističkih i arhitektonskih projekata u izgradnji diljem Europe i Amerike. Oni su, poput projekta princa Walesa, grada Poundbury, u cijelosti poduzeti od strane privatnih inicijativa: Val d’Europe, Plessis-Robinson, Brandevoort, Lomas de Marbella Club, Pont Royal-en-Provence, Knokke-Heulebrug, Windsor i Alys Beach u Floridi, Paseo Cayala u Gvatemali. Nasuprot tome, suvremeni modernistički projekti, bez obzira koliko veliki ili “napredni”, kao što su kompleksi Apple, Facebook, Google i Masdar, bez iznimke su prigradske prirode, horizontalne ili vertikalne monotematične suburbane konurbacije.
Mi smo prva generacija koja je reagirala protiv kataklizmične modernističke devastacije svijeta izgradnjom operativne kritike podržane općom teorijom za humanu arhitekturu i urbanizam. Ovaj model nove tradicionalne arhitekture i urbanizma primjenjuje se širom svijeta. Imao sam sreću u nesreći, da odrastam u gradovima koji su bili pošteđeni ratne devastacije, ali su već pretrpjeli tragične posljedice modernističkih politika obnove. Tradicionalni europski grad bio je dekonstruisan kao društvena, fizička i ekonomska struktura, kao etički i estetski prostor. Taj je model zajednički svim europskim zemljama. To je omogućilo otvorenom modernom društvu da se pojavi i procvjeta. Upravo je to onaj gradski model, naslijeđen od Atene i Rima, kojeg moderna društva širom svijeta žele, ali im modernistička propaganda posvuda govori da ga više ne mogu imati, osim za blagdane i zabavu. Sve zgrade Europske unije u Bruxellesu, Luxembourgu i Strasbourgu su negacija, najveći neprijatelj tradicionalnog europskog urbanizma i arhitekture. Grdne, odbojne i petparačke EU zgrade za mnoge Europljane predstavljaju neizrecive simbole rasipanja i korupcije, parazitske tehnokracije i birokracije. Vrijeme je da europski reformatori postave model za obnovu Europe osnivanjem lijepe nove europske prijestolnice u ljudskom mjerilu. Samo takva pozitivna vizija i novi temelj bi mogli pomoći da se spriječi raspad Europe u samodestruktivne atome.
LEON KRIER & HECTOR LEAL (KLIJENT) PASEO CAYALA: MASTERPLAN 2003 LEON KRIER & ESTUDIO URBANO. POGLED IZNAD CRONICHE BULEVARA DO PASEO CAYALA DISTRIKTA
CAYALA PASEO SA ZVONIKOM BUDUĆE KATEDRALE. GLAVNI ARHITEKTI. ESTUDIO URBANO (PEDRO GODOY & MARIA SANCHEZ)
Jože Plečnik. Hrabar i tih arhitekta koji je nastavio dostojanstveno upotrebljavati klasični jezik svoje struke i pored zahuktale tendencije modernizma da raskine sa prijašnjom tradicijom. Da li je utjecao na Vas i na koji način danas treba tumačiti njegovo djelo?
L.K. Ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, otkrio sam zbirku crteža Napori koja me se toliko dojmila da sam poslao kopije prijateljima, Michaelu Gravesu, Walteru Pichleru, mom bratu, Stirlingu i posmatrao kako je utjecala na njihov rad. Ja najviše cijenim njegove intervencije na Praškom dvorcu i vrtovima. Poslije nedavne trodnevne posjete Ljubljani, doživio sam i više od za mene ispunjavajuće doze Plečnika, pronašavši je isuviše bogatom za kruh svagdašnji. On je izvanredan izvor pronalazaka, ali ja prosuđujem o istinskoj važnosti arhitekte tako što zamišljam šta ako se izgradi čitav gradski blok, čitava četvrt, grad, regija, kontinent, cijeli svijet, prema njegovoj ličnoj filozofiji i maniru. Gaudi, Plečnik, Corbusier, jednostavno se ne kvalifikuju za panteon umova koji su gradili Veneciju, Pergamon, Dubrovnik, Dresden, Pariz, Williamsburg, Wagner, Schinkel, Persius, Palladio, Sanmicheli, Lutyens.
U kojoj mjeri je grad Poundbury, osim što je izgrađen i naseljen, utopistički projekat i po tome nalik prijedlozima koje su iznjedrili moderni pokreti?
L.K. Poundbury nema ničeg utopijskog u sebi. To je tradicionalni engleski grad, onakav kakvi su rasli i opstojali stotinama godina. Nakon stogodišnjeg suburbanog zjeva, princ Walesa uspijeva izgraditi prvi koherentni model svega onog što su modernizam i suburbanizam poricali: otmjenost, zajedništvo, preplitanje funkcija, ljudsko mjerilo, prisnost, jedinstvenost, harmoniju, udobnost, prirodne materijale, ljepotu, trajnost. U Europi je prvi koherentan i vrlo uspješan kontramodel za predgrađe i motopiju. Potonji su oblici naselja bez ikakve budućnosti. Funkcionalno zoniranje gradova pokreće svakodnevnu mobilizaciju čitave populacije u obavljanju svakodnevnih zadataka. Ova prisilna geografska segregacija je odgovorna za katastrofalno globalno rasipanje vremena, zemljišta i energije modernih društava. Izuzetno je neodrživa. Jedini način za napredak je dizajniranje integriranih politika naselja na nacionalnim i kontinentalnim nivoima koje će promovisati „hodljiv grad“ i sa aspekta horizontalne i sa aspekta vertikalne prohodnosti. Pravi ekološki izazov tada se nalazi u prostornoj reorganizaciji svakodnevnih ljudskih aktivnosti u društvu.
POUNDBURY MASTERPLAN. MASTERPLAN ZA POUNDBURY, PROJEKT PRINCA OD WALE’S-A DATIRA IZ 1988. GODINE. IZVEDBA JE ZAPOČELA 1993. GODINE I TRENUTNO JE III FAZA PRI ZAVRŠETKU. POUNDBURY JE SAČINJEN OD 4 URBANE ČETVRTI, INTEGRIRAJUĆI SVE UPOTREBE, STAMBENU, KOMERCIJALNU, OBRAZOVNU, INDUSTRIJSKU, RAZONODU U ČETVRTIMA, PRI ČEMU SVAKA NE PRELAZI 30 HEKTARA. LEON KRIER MASTERPLAN I ARHITEKTONSKA KOORDINACIJA. GLAVNI ARHITEKTI: BEN PENTREATH, GEORGE SAUMAREZ-SMITH.
POUNDBURY FAZA 1 MASTERPLAN I ARHITEKTONSKA KOORDINACIJA LEON KRIER 1988 – 1997. GLAVNI ARHITEKTI: PETER JOHN SMYTH, DAVID OLIVER, DAVID WREN, KEN MORGAN, LIAM O’CONNOR.
POUNDBURY QUEEN MOTHER TRG. ROYAL PAVILION DIZAJN: BEN PENTREATH, DIZAJN TORNJA: LEON KRIER SA COLUMOM MULHERNOM. 2010.
Šta će biti potrebno učiniti da se nadolazećim generacijama približi vrijednost klasičnog jezika arhitekture i tradicionalnog građenja? Da li će to možda postati jedini način da se svijet izbavi iz kataklizmične budućnosti i neminovnost koju uopšte neće biti potrebno nametati? Danas je histerija za antiknim i starim očita i skoro dosadna, u kojoj to mjeri zaista šteti ili pomaže ozbiljnom pristupanju oblikovanja gradova i ko danas, po Vašem mišljenju, na najbolji način djeluje kao tradicionalist?
L.K. Ono što treba učiniti prije svega jeste zatvoriti sve arhitektonske, urbanističke i inženjerske škole i institute koji odbijaju podučavati ili prepoznati tradicionalnu arhitekturu, urbanizam i građevinske zanate kao tehnološke discipline, kao moderne teoriju i praksu. Podjednako, odbijati i akreditovanje svih tijela koja predstavljaju navedene discipline kao prošlost i zastarjele fenomene.
Osjećaj za lijepo je urođen većini ljudi. Svako konstantno donosi kvalificirane estetske prosudbe jednostavnim činom voljenja ili averzije prema stvarima, bićima, događajima. Tradicionalne i klasične zgrade su univerzalno dopadljive, ne zato što su stare ili povijesne, već zato što su općenito lijepe na veličanstven ili skroman način, bilo da su hramovi za bogove ili staje za životinje. Tisućljećima su ispunjavale vitruvijevsku trijadu stabilnosti, ljepote i korisnosti. Modernizam je raskinuo s tim aksiomom tvrdeći da će zgrada, ma koliko ružno mogla izgledati, biti lijepa ukoliko zadovolji svrhu ili funkciju. Ukoliko se vaša osjetila ne pokoravaju ovom nalogu natjerani ste da poduzimate intelektualne napore kako biste prevladali svoj osjećaj odbijanja. Ali nikakav napor vas ne može natjerati da volite ono što spontano odbacujete. Uplovite u obrazovano licemjerje. U pitanjima etike, licemjerje je temeljno za održavanje dobrih manira i mira u rutinskim odnosima pojedinaca, obitelji, nacija, društava općenito. U pitanjima estetike, licemjerje igra potpuno otrovnu ulogu. Za manje od stotinu godina, putem masovnog obrazovanja i masovnih medija, ono dovodi do globalnog uništavanja estetske kulture u arhitekturi, urbanizmu i likovnoj umjetnosti. Estetsko licemjerje zapravo ne mijenja osobnu prosudbu, nego manipulira njenim izražajem. Zato čujete obrazovane ljude kako kažu: “Ne volim modernističke zgrade ili slike, ali, s druge strane, nisam stručnjak.” Jeste li ikada čuli da netko priznaje nedostatak stručnosti kada izražava osjećaje o Lincoln Memorialu u Washingtonu ili Primaveri Botticellia? Niko ne mora biti stručnjak da bi znao koju ženu voljeti i u kojem krajoliku se osjećati kao kod kuće.
Tragični rezultati industrijskog modernizma nisu bili ograničeni na iskvarivanje gradova, krajolika i politike; uništili su obrazovne, društvene, kulturne i ekonomske strukture koje su se stoljećima i kroz sve društvene klase gradile, izražavale i održavale visoke estetske standarde. Svako ljudsko biće ima neki talent i vokaciju. Ako ne bivaju obučavani, presuše i umru. Upravo ovi dragocjeni darovi su temelj tradicionalnog zanatstva. Za razliku od robota, pojedini ljudski talenti se ne mogu reprogramirati. Postoji oko stotinu četrdeset grana tradicionalnih zanata od kojih četrdeset ima izravnu vezu s arhitekturom i izgradnjom. Demokratija posvećena obnovi moralno održive ekonomije morat će promovisati rekonstrukciju samozaposlenih i samostalnih zanata s istim financijskim i zakonodavnim podsticajima koji se trenutno koriste da se namami industrijska poduzetnost na djelovanje. Industrijski rad je oblik ropskog rada. Brzo ga zamjenjuju roboti. Robotizirane industrije eksponencijalno ubrzavaju produktivnost, istovremeno stvarajući društveno i politički neprihvatljive razine nezaposlenosti. Ovi projekti industrijalizacije bez iznimke ovise o stalnoj opskrbi fosilnim i nuklearnim gorivima i stoga će sve više pokretati kriminalne i nasilne vojne angažmane naprednih industrijskih ekonomija protiv zemalja koje posjeduju sirovine. Arhitektonski modernizam i kultura predgrađa su ovisni o fosilnim i nuklearnim gorivima i umrijet će s najavljenim osiromašenjem istih.
CORFU CAPE ROTHSCHILD LJETNJIKOVAC ZA LORDA ROTHSCHILDA, OTOK KRF 1988.
Dizajn namještaja je uz arhitekturu i urbanizam vrlo bitan aspekt Vašeg djelovanja. Da li mislite da ste uspjeli dokazati da savremeni čovjek svoje poslovanje, pa i cjelokupan život može obavljati unutar klasičnog okruženja? Koliko je to uopšte stvar stila, ili možda odgoja i životnih navika pojedinca?
L.K. Kao i većina mojih kolega modernista, živio sam i radio većinu svog života u tradicionalnom klasičnom i vernakularnom okruženju. Zaista se sa bolom sjećam modernističkih okruženja koja sam morao podnositi kada sam studirao na TH u Stuttgartu, HFG u Ulmu, ili podučavao na SOA (School of Architecture) u Yaleu, SOA u UVA (University of Virginia), SOA u Princetonu. Kad sam pozvan da postanem profesor na ETH u Zürichu 1976. godine, prihvatio sam to spontano jer sam volio Zürich i zgradu ETH Karla Mosera. Za svoje prve posjete, umjesto toga sam odveden u novu prigradsku zgradu ETH – Hönkerberg, bio sam toliko zaprepašten prostorima u kojima se održavala nastava da sam na licu mjesta dao otkaz na prestižnoj poziciji.
Humor. Biti čangrizav i dosadan zasigurno ne bi pomoglo u nametanju stavova i životnoj borbi kakvu ste sebi zadali. Izuzetnim smislom za humor ste uspjeli, ako ne pridobiti, onda pokolebati vojsku mladih “savremenih” zanesenjaka. Da li ste navedeno imali na umu od početka svoje borbe ili je isto naišlo kao neka vrsta reakcije na neshvatanje ili nerazumijevanje? Također, da li je uz navedeno moguće dodati, da je cijela Vaša karijera kritičara moderne arhitekture ustvari ironična inverzija djelovanja jednog, upravo, modernog stvaraoca?
L.K. Moji rani profesionalni uspjesi djelomično su posljedica toga što sam redovno bivao pogrešno shvatan. Morao sam postati eksplicitan. Kroz crtež koji je slavno govorio više od hiljadu riječi sažeo sam svoju kritiku modernizma i, paralelno tome, teoriju nove tradicionalne arhitekture i urbanizma u manje od 250 karikatura. Vodeća svjetla u tom poduhvatu bili su Jean-Jacques Sempé i Jacques Tati, najoštriji francuski intelektualci 20. stoljeća.
Odrastali ste u trenucima snažnog zamaha modernih pokreta u arhitekturi poslije drugog svjetskog rata. Kakva sjećanja prenosite iz tog perioda? Kako ste kao dijete doživljavali modernu arhitekturu i da li se sjećate reakcija tada starijih sugrađana na aktivnosti na ponovnoj izgradnji evropskih gradova?
L.K. Sjever Luxembourga bio je uništen tokom bitke u Ardenima godinu dana prije mog rođenja. Rekonstrukcije su uglavnom bile u tradicionalnom mjerilu, materijalima i estetici, koristeći tradicionalne građevinske zanate. Neki od najljepših “povijesnih” ansamabla i zgrada zemlje izdigli su se iz pepela za vrlo mali broj godina nakon kraja Drugog svjetskog rata. Kao djeca smo veoma savjesno svjedočili ovim iznimno zanimljivim i poučnim događajima. Ove rekonstrukcije bile su beskrajno privlačnije i brže od teških industrijaliziranih rekonstrukcija u susjednoj pokrajini Lorraine, koje su me ispočetka dovodile do sumnje u proklamiranu učinkovitost industrijskih metoda gradnje. Obližnji Expo 58 u Bruxellesu i prevladavajuća modernistička propaganda, koja je godinama ispunjavala masovne medije, bili su u snažnom kontrastu s kolateralnom devastacijom Bruxellesa. U tom istom valu modernizacije moj je otac dao sav stari namještaj zamijeniti šiljatim modernističkim artefaktima. Svi smo bili vrlo ponosni na nove pojednostavljene tapete i šiljate noge stola. Prvi veliki estetski šok pogodio me kada sam se, nakon tjedana iščekivanja u sreći na najavljenu obnovu veličanstvene aleje Linden ispred naše kuće, koja je obećavala da će pročistiti našu panoramu povijesnog grada, probudio tog zlokobnog ponedjeljka ujutro, dok su ogromne lomače gutale posljednje grane ubijenog voljenog drveća. Brzo su ih zamijenili prevelikim i mnogobrojnim saobraćajnim znakovima i rasvjetom. Na svojoj lijepoj kućnoj adresi više se baš i nisam osjećao kao kod kuće.
LUXEMBOURG CAPITALE de L’EUROPE 1978. PROJEKT URBANIZACIJE PARC DES INSTITUTIONS EUROPEENNES NA KRICHBERG PLATOU, PRETVARANJE SUBURBANOG KAMPUSA U URBANU ČETVRT, INTEGRIRANJE EUROPSKIH INSTITUCIJA U URBANU ČETVRT MJEŠOVITE UPOTREBE.
Da li se arhitekti danas, ako se zaista žele baviti arhitekturom, moraju oprostiti od građenja? Koja su Vaša predviđanja o budućnosti arhitektonske prakse posmatrajući trenutno stanje na svjetskoj arhitektonskoj sceni?
L.K. Sedamdesetih godina 20. stoljeća uvjerio sam se da arhitekt ne može biti uključen u građevinsku industriju bez iskvarenja vlastitih ideala. Stoga sam se petnaest godina usredotočio na izgradnju koherentne operativne teorije savremene tradicionalne arhitekture i urbanizma. Danas, četrdeset pet godina kasnije i nakon što sam trideset godina involviran u građenju, priznajem da sam imao pravo kad sam izjavio: “Ne gradim jer sam arhitekt – arhitekturu mogu napraviti samo jer ne gradim”. S obzirom na stanje u građevinskoj industriji i neadekvatno obrazovanje projektanata i građevinaca, kao i klijentele, apsurdno je teško raditi ispravno baveći se tradicionalnim dizajnom. Trebate tim ljudi koji žele takav proizvod unatoč materijalima, politici, zakonodavstvu, općoj kulturi koja institucionalno favorizuje modernizam. Ipak, ostvareni su zapanjujući rezultati. Oni ne privlače pozornost masovnih medija, ali javnost ih pozdravlja. Reprezentativni primjeri su trenutno skoro dovršeni projekti obnove tradicionalnih i klasičnih zgrada u Frankfurtu, Dresden-Altstadt, Berliner Schloss, Mannheimu i Potsdamu. To su bez iznimke privatne inicijative, podržane odobravnjem od javnosti. One stalno i svugdje moraju prevladati ustrajnu opoziciju političkih, kulturnih i profesionalnih ustanova. Najnoviji primjer navedenog je ARCH + inicijativa “Gegen Modernismusfeindlichkeit und Architekturpopulismus” (Protiv neprijateljstva prema modernizmu i arhitekture populizma) koju je potpisalo sedamdeset arhitekata. Njihova paralelna društveno-medijska kampanja, Rekonstruktions-Watch, na nacionalnom nivou zapovijeda identifikaciju i potkazivanje svih pokušaja rekonstrukcije bilo kojeg dijela Njemačke uništenog savezničkim bombama i modernističkim vandalizmom. Tko bi trebao biti primatelj takvih potkaza nije izraženo. Sa samozvanim “Inkvizitorom”, prof. Trübyem sa Univerziteta u Štutgartu, na čelu, sve takve projekte kaljaju kao prikrivene ekstremno-desničarske radnje koje čine dio revizionističkog prepravljanja historije. Oni brendiraju takva odstupanja od modernističke jednopartijske vladavine kao fašistička i antidemokratska. Paradoksalno, zlokobni Rekonstruktions-Watch ima značajnu slijepu tačku prema konzervativnim restauracijama i rekonstrukcijama modernističkih znamenitosti kao što su Bauhaus i Meister-Häuser u Dessau ili Weissenhof-Siedlung u Stuttgartu. Neobznanjeni cilj je da sveprisutna modernistička dominacija i rutinsko modernističko silovanje tradicionalnih građevina i ansambala ostanu neosporeni. Što je još važnije, modernističko ispiranje mozga kolektivne svijesti i memorije putem masovnih medija i obrazovanja ne smije posustati. Svako protivljenje modernističkoj dominaciji mora biti ubijeno u cvatu. Čini se da je otrov konačno izrodio lijekom. Trübyjeva inicijativa stvara neželjene učinke. Napokon, u njemačkim medijima se javljaju oprečni stavovi.
Arhitektonsko djelo Alberta Speera je skoro neotkriveni dragulj u arhitektonskom svijetu vješto i tendenciozno prikriveno moralističkim svjetonazorom koji Speerovo djelo posmatra kroz prizmu njegove, svakako ne čestite političke karijere. Po Dženksu, njegov trag je i poslije rata vidljiv u američkoj i zapadnoj modernističkoj arhitekturi, dok ga Samerson naziva bešćutnim i negativnim neoklasicizmom. Svjestan naslova koji potpisujete, ipak Vas molim za stav o vrijednosti i značaju koju Speerova arhitektura posjeduje i šta može predstavljati mladim generacijama arhitekata i umjetnika?
L.K. Oni koji osuđuju Speerove projekte jer je bio ratni zločinac, moraju se suočiti sa životnom činjenicom. Zločinac može biti sjajan inženjer, naučnik, general, bankar, industrijalac i podjednako genijalan arhitekta ili urbanista. Q.E.D. Kada bismo osuđivali sve zgrade i spomenike koje su osmislili kriminalni režimi, malo bi se divilo arhitekturi prošlosti. Zapravo, dobra arhitektura i urbanizam po prirodi prevazilaze uske političke ili kulturne ciljeve režima koji ih realizuju. Možete ne voljeti politiku Napoleona III, ali potpuno uživati u životu u modernom Parizu kojeg je on izmislio. Demokratsko društvo ima manje problema pri udobnom nastanjivanju tih zgrada i prostora nego što ima u ružnom Berlinu, imperijalnom New Yorku, bunovnom Dubaiju ili bezdušnim suburbanim mega-konurbacijama. Siguran sam da bi, da je Speerov plan Berlina realizovan, grad mogao postati srećno naseljen i prilagođen modernom demokratskom društvu. Sasvim jednostavno bi postao primjer za moderno održive i atraktivne metropole. Do danas jednostavno ne postoji alternativan modernistički model velegrada.
Intervju će biti objavljen u šestom broju časopisa Tristotrojka!
