Redefiniranje koncepta susjedstva suvremenog grada
autor: Sotiris Frankos, Atena, Grčka
Stanovanje predstavlja područje od posebnog interesa u mom dosadašnjem arhitektonskom radu. Stoga je upravo zajedničko stanovanje predmet istraživačkog rada mog diplomskog projekta. Pritom je neophodno bilo objasniti zašto smatram da bi zajednica trebala biti smještena i razvijena unutar zgrade umjesto u javnom prostoru. Ovaj misaoni proces predstavljen je sažeto i, nadam se, uvjerljivo u tekstu koji slijedi.
“Što bi mladi ljudi danas trebali činiti sa svojim životima? Mnogo toga, naravno. No najodvažnije od svega jest stvaranje stabilnih zajednica u kojima bi užasna bolest usamljenosti mogla biti izliječena.”, Kurt Vonnegut
Erozija društvenog prostora i života u suvremenim urbanim centrima
Izravnim osvrtom na poslijeratni urbani život, ugledni francuski filozof i sociolog Henri Lefebvre prepoznaje osjećaj zajedništva kao posljedicu istoga. Govori o “momentima” u svakodnevnom životu koji otkrivaju put ka boljem društvu budućnosti, momentima poput onih koji zbližavaju zajednice na velikim proslavama. Takvi momenti neizbježno predstavljaju jednostavne prekide u suvremenoj svakodnevici, i fundamentalne promjene u istoj ne mogu se dogoditi bez fundamentalnih promjena u prostoru u kojem se odvija. Čini se da je Lefebvre u svom stajalištu u potpunosti suglasan sa suvremenim teorijama o posljedičnoj vezi današnjeg urbanog okoliša i povećanih razinama usamljenosti, društvene izolacije i mentalnih bolesti.
Kako je suvremeni život sve više vezan uz dom, što je posebice slučaj u novim trendovima poput rada od kuće, potraga za odgovorom na probleme poslijeratnog izgrađenog okoliša trebala bi biti prioritet. S obzirom na neporecivu važnost društvene interakcije za zdravlje i dobrobit individue, što je izravno povezano s osjećajem usamljenosti i društvene izolacije, smisleno bi bilo pokušati suočiti se s navedenim problemima fokusirajući se na jačanje razine takve interakcije u svakodnevnom životu urbanog stanovnika. Međutim, društvena izolacija u suvremenom urbanom kontekstu jest problem koji ne proizlazi iz promjena u prostoru samog doma, već iz onih u proširenom stambenom okolišu. Neutralizacija nekih od ovih čimbenika, ili barem pokušaj povratka istih u stanje predratnog urbanog okoliša, nije realistična mogućnost. Jednako je nerealan primitivistički pokušaj povratka ranijim životnim uvjetima, što je misao koju nosimo kada prošlost tretiramo s nostalgijom. Na primjer, koncept susjedstva u suvremenom urbanom okolišu ne odgovara onome ruralnog karaktera, niti urbanim centrima prošlosti. Danas jedino kritički pristup takvim konceptima i uvjetima može ponuditi nova rješenja.
Od objave iznimno utjecajne knjige Georga Simmela “Metropolis i mentalni život” početkom prošlog stoljeća do danas, pitanja urbane društvene interakcije uglavnom se bave njihovim višestrukim javljanjem u danu što je u konačnici nedovoljno da bi zadovoljilo društvene potrebe osobe zbog nedostatne kvalitete tih interakcija, te zbog sumnjičave naravi individue prema neznancima u urbanom okolišu, koji je često opisivan kao nesiguran, osobito u usporedbi sa stambenim okvirima prošlosti.
Nadalje, propadanje postojećeg otvorenog, kolektivnog prostora okrivljuje se za raspad osjećaja “doma”. Konkretno, u prošlosti bi stanovnici grada javni prostor koji okružuje njihovu rezidenciju vrlo spontano prisvajali kao oblik sudjelovanja u javnom životu. U konačnici, počevši od postepenog odvajanja doma i radnog mjesta u 18. stoljeću, niz promjena imao je učinak na odnos kuće i urbane politike, društvenog života i prostora. Međuprostori neovisni od državnog utjecaja s vremenom su nestali i svaki je aspekt urbanog života pao pod kontrolu i nadzor vlasti, uključujući i kolektivni prostor. Posljedice ove promjene prisutne su u mnogobrojnim aspektima kolektivnog i urbanog života, čije aktivnosti bivaju kontrolirane i posljedično ograničene na set dopuštenih aktivnosti temeljen na zapisanim i nezapisanim pravilima društva.
Pokušaj povratka društvenog prostora u suvremena urbana središta
Postoji niz pokreta kojima se, barem djelomice, nastoje vratiti te kvalitete u urbani prostor. Relativno nedavan je novi urbanizam (eng. new urbanism), koji nizom planerskih smjernica za cilj ima stvoriti aktivnu i održivu zajednicu, te u konačnici povećati životni standard samih stanovnika. Od posebne je važnosti povratak tradicionalnoj strukturi susjedstva, što podrazumijeva definiranje jasnog središta svakom području s kvalitetnim javnim prostorom i raznovrsnom ponudom usluga. Kod stanovanja visoke gustoće cilj je svakom sposobnom stanovniku omogućiti pješački pristup spomenutom središtu unutar 10 minuta od njihovih kuća. Općenito je ovdje pješačka pristupačnost urbanog tkiva prioritet, a jednako je važna i održivost okoliša. Riječ je o pokretu koji stanovnicima ovakvog urbanog okoliša obećava pozamašnu listu koristi, među kojima je oblikovanje prijateljske zajednice kao rezultat povećane mogućnosti za društvenu interakciju. Ovdje valja spomenuti da unatoč tome što se novi urbanizam uglavnom bavi urbanim planiranjem, njegove smjernice i filozofija ukazuju na mogućnost primjene istih u svim mjerilima, uključujući i projektiranje zgrada.
Pokret novog urbanizma, kao i drugi slični suvremeni pristupi urbanom planiranju, nastoji potaknuti kvantitativni porast društvene interakcije, no često biva kritiziran zbog toga što ne može jamčiti adekvatnu kvalitetu pri stvaranju značajnijih međuodnosa, koji su dapače jednako važni za smanjenje osjećaja usamljenosti i društvene izolacije.
Jedna od osnovnih potreba koju dom ispunjava jest osjećaj sigurnosti koju svojim prostorom pruža stanovniku. Zahvaljujući poznatom, u snažnom kontrastu s nepoznatim urbanog okoliša, dom nadilazi vlastite fizičke granice. To je mjesto u kojem stanovnik ima osjećaj kontrole, moći i autonomije koja izvan njega izostaje.
Ovakvim pogledom na mjesto nečijeg stanovanja daje se zaključiti da je ono prikladna pozadina za razvoj značajnijih međuljudskih odnosa. Međutim, stambene tipologije suvremenih gradova nisu zamišljene s tom namjerom u glavi. Štoviše, današnje su kuće prilično ograničene u pogledu društvenog prostora. Stan je obično strogo privatan prostor, s time da je prijelazni prostor između stana i urbanog javnog prostora uglavnom rezerviran za kretanje. Suvremeni domovi stoga ne mogu biti korišteni kao prostori za razvoj novih socijalnih odnosa. Osim toga, nisu adekvatni za velika društvena okupljanja, što brzo postaje jasno pri aktivnostima kao što su rođendanske zabave.
Idealno bi onda bilo u kontekstu doma stvoriti prostor koji ne ograničava društveni život stanara već pruža odgovor na spomenute probleme vraćajući se konceptima i kvalitetama izgubljenima u suvremenom urbanom okolišu.
Zajednica unutar kuće
Već smo spomenuli osjećaj sigurnosti u domu i raspad kolektivnog prostora u urbanom okolišu. Misao koja proizlazi iz te analize tiče se stvaranja onih međuprostora, izvan dosega i kontrole vlasti, i izvan opasnosti i sumnjičavosti urbanog okoliša, a unutar okvira kuće. Jasno, stvaranje zajedničkih društvenih prostora u kontekstu kuće izravno upućuje na neku vrstu kohabitacije.
Prijelazni prostori u trenutno dominantnoj urbanoj stambenoj tipologiji, kako je i ranije spomenuto, obično bivaju degradirani puko na prostore za kretanje. S obzirom da nisu prostori od vitalne važnosti, ne postoji potreba za istraživanjem njihova potencijala niti za graditelje niti klijente. Međutim, u prostornim rasporedima koji potiču kohabitaciju, prostori između potpuno privatnoga kuće i potpuno javnoga grada znatno više dobivaju na značenju. Dihotomija koncepata kao što je privatno i javno, vani i unutra, koji uvelike dominiraju stambenu proizvodnju, čini se već dekonstruiranom u suvremenoj arhitekturi. Ne-binarni tretman ovakvih koncepata nije prednost isključivo kohabitativne arhitekture – no točno zbog uzvišene uloge prijelaznih prostora u njenom kontekstu ona predstavlja posebno plodno tlo za eksperiment i posljedično otkrivanje novih tipologija. Dekonstrukcija binarne opreke privatno/javno preduvjet je za postojanje bilo kakve arhitekture ovog tipa.
Pojam kojim se može opisati stanje unutar ovog tipa stanovanja (ili barem ono koje pokušava stvoriti) jest mikro-susjedstvo (eng. micro-neighborhood). RIječima Donalda I. Warrena:
Mikro-susjedstvo se operativno definira kao neposredno susjedstvo, osoba u stanu do, ili set najbližih kućanstava. Definirano je kada majka kroz prozor viče mladima koji se igraju na ulici, “igrajte se u svom susjedstvu.” Zauzvrat nas ta ideja ubrzo navodi na ideju stambenog bloka.
Kohabitacija je dakle sposobna ponuditi suvremen pristup konceptu susjedstva u kontekstu urbanog stambenog okoliša. Međutim, takvo susjedstvo nije nužno ograničeno unutar zidova zgrade u kojoj nastaje. Zapravo, aktivnost individue u stvarima koje se tiču jedne zajednice povećava mogućnost njenog angažmana u sličnim događanjima u širim zajednicama (kakav je stambeni blok, ili grad), njegujući osjećaj pripadanja većoj cjelini. Konkretnim se prijedlozima u projektiranju mixed-use kompleksa nastoji aktivno poticati razvoj proširene zajednice. Postaje jasno da različite odluke po pitanju projekta, konstrukcije i mnogih drugih obilježja zgrade imaju različit utjecaj na mikro-susjedstvo. Međutim, to je izvan okvira ovog teksta, no idealno biste do sada bi dovoljno zainteresirani da se samostalno upustite u daljnje istraživanje.
O autoru: Nedavno diplomirani arhitekt s interesom za fotografiju. Svjetovni humanist i potrošač medija i informacija. Svoju formalnu izobrazbu i osobna iskustva želi iskoristiti za oblikovanje našeg okoliša i pritom biti svjestan načina na koji on, zauzvrat, oblikuje nas.
