Autor: Toma Tolj
Kompanija Royal Caribbean Cruises porinula je 2009. godine Oasis of the Seas, prvi brod do danas najveće klase kruzera na svijetu – Oasis – čije karakteristike postavljaju nove standarde u arhitekturi kruzera sa novom, sve prostornijom i sve više urbanistički nastrojenom organizacijom. Pritom se u mnogočemu nastavlja tradicija po kojoj se od svake nove klase očekuje da nadmaši konkurenciju sadržajem i naravno veličinom i kapacitetom.
Na sve većim brodovima zahtjeva se kao i uvijek nova razina luksuza, hipertrofiranje sadržaja te stalno obaranje minornih rekorda koje je često samo sebi svrha u pokušaju privlačenja medijske pažnje. U toj domeni Royal Caribbeanu uvelike pomažu arhitekti kao Tom Wright i njegov ured WKK Architects koji su svoj afinitet luksuzu dugo brusili na megalomanskim projektima dubajskih nebodera te utopijskim oazama arapskih šeika. Njihov je zadatak da brod uz titulu najvećeg kruzera svoga vremena bude i među najluksuznijim što rezultira očekivanim kičem i dodatno naglašava uobičajenu sličnost današnjih kruzera sa šoping centrima – genius loci (svima dobro poznat i malo kome privlačan) iskrivljenog urbanog karaktera sa obiljem sadržaja koji nadmašuju dosadašnje rekorde apsurda.
Među sadržajima se nalaze sport i rekreacija poput terena za odbojku, košarku i minigolf, klizališta i 5 bazena, 2 stijene za penjanje, vidikovaca te zip-line kabela koji prevaljuje provaliju visoku 9 katova unutar bloka. Prisutni su i popratni sadržaji poput restorana i brojnih barova od kojih jedan putuje poput lifta između paluba, klubova, kazališta te otvorenog amfiteatra s vodoskocima. Duljinom od 360 metara i visinom 72 metara iznad mora Oasis of the Seas držao je titulu najvećeg kruzera na svijetu, a obara i rekordni kapacitet maksimalnog broja putnika od 6000 te oko 2000 članova posade koji se za usporedbu približava broju stanovnika pojedinačnih naselja Novog Zagreba. Veliki rast u visinu i duljinu prati sve veća širina brodskog korita koja ovdje doseže do 60 metara što rezultira novim konceptom koji postavlja standard za sve daljnje kruzere ove i drugih klasa.
Dolazi tako do razdvajanja masivnog volumena viših paluba na tri dijela: dvije lamele i oko 20 metara širok centralni kanjon tog gorostasnog bloka kojeg one flankiraju. Kanjon na nižim palubama postaje zatvoreni pasaž na čijem je krovu otvoreni središnji park i promenada. Dosadašnje zatvorene kabine postaju sada sobe s pogledom i ambijentom dosada neviđenom na brodu – ambijentom introvertirane urbane sredine. Lamele bloka oblikuje tako pet katova s ukupno 334 balkona ili prozora orijentiranih prema središtu. Centralni kanjon širine je 20 metara (za usporedbu, korito Titanika bilo je široko 28 metara) i proteže se skoro cijelim brodom, a povezuje sedam cjelina na principu “susjedstva” orijentiranih na sadržaje oko parka i galerije ispod njega.
Briše se dosadašnja percepcija kruzera ili broda kao takvoga te se prostor ubrzano urbanizira. Jedan od glavnih razloga tome je nagla promjena u mjestima gravitacije putnika. Dok su do sada ljudi gravitirali natkrivenim vanjskim trijemovima paluba za šetnju slično organizaciji obalnih gradova gdje sve ulice vode do mora tj. na rivu, sada je glavna transverzala broda premještena u njegovu unutrašnjost te se brod povlači u sebe. Fasade su maksimalno iskorištene prodajom skupih balkonskih soba te se samo na najvišim palubama moguće prošetati na svježem zraku promenadama koje mimoilaze bazene i sportske terene. Čak i te palube nemaju gotovo ništa zajedničko sa ondašnjim plitkim palubama nalik balkonskim galerijama. One postaju široke ulice obrubljene zelenilom i sve većim ogradama. Tim visokim ostakljenim barijerama nalik ogradama hokejskog terena na kojih se više ne može nasloniti primarni je cilj sigurnost od pada no one sve se više negiraju osnovno iskustvo otvorenog mora, hladnoće i slanog vjetra. Čak su i te palube maksimalno izolirane od okoline te se ispostavlja da najbolji pogled s njih nije na pučinu nego na sve veći unutarnji bazen.
Sasvim je moguće iznajmiti sobu s pogledom na unutrašnji park, šetati ulicama i parkovima, ručati na umjetnim talijanskim piazzama i večerati u uličnim barovima mjesec dana bez da nam i jednom zasmeta činjenica da smo na brodu, da se krećemo ili da smo krstarili Bahamima. Zašto bismo gledali na pučinu kada možemo gledati na ulicu koja nam je poznata. Traži se svaki način da nam se pažnja odvrati od činjenice da putujemo, a time postoji sve manje razloga da s broda siđemo u obilazak ikakvog karipskog raja koji zasigurno neće parirati luksuzu na kojega smo navikli na palubi. Je li to doista cilj krstarenja ili se radi samo o prenošenju poznatih nam tipologija zasnovanih na konzumerizmu na pučinu? Daljnjim rastom dimenzija i kapacitetom koji se sve više približava stambenom naselju vrijeme je da se arhitekti više nego do sada uključe u projektiranje ovih plutajućih gradova na način sličniji urbanističkom planiranju nego dizajnu interijera i fasada. Preispitajmo funkciju krstarenja, proučimo potencijale i primjenimo postojeća znanja zauzimajući tako stručan stav o karakteru novog urbanog prostora koji je stvoren širenjem brodskog korita do širine bloka i dalje.
Ilustracije: Beau i Alan Daniels
Tekst je objavljen u osmom broju časopisa Tristotrojka.
