autorica: Josipa Slaviček
Godine 2017. obilježilo se 20 godina od otvaranja muzeja Guggenheim koji se nalazi u gradu Bilbao na sjeveru Španjolske, u pokrajini Basque. Na natječaj su bili pozvani arhitekti-predstavnici kontinenata, Arata Isozaki iz Azije, Frank O. Gehry iz Sjeverne Amerike i Coop Himmelblau iz Europe. Cilj natječaja bio je predložiti vizionarski koncept novog muzeja koji će promijeniti sliku grada, u nadi da Bilbao postane novi Sydney. Gehry, koji je pobijedio konkurenciju, tvrdi da je bio pozvan na natječaj da stvori arhitektonsko djelo koje će zaustaviti grad od umiranja, novu Sydney Opera House. Stoga je stvorio veličanstvenu, vrhunsku arhitekturu, kombinacijom titana i kamena, trakastog i blještavog, nalik palači, brodu i ribi koja okreće rep skačući iznad obale rijeke Nervión.
Frank je svojim rješenjem Guggenheim muzeja u Bilbau prezentirao arhitekturu koja je razumljiva svim ljudima, a ne samo arhitektima i sličnima koji se razumiju u njen kompleksan i oku skriven izričaj. Prolaznicima i turistima koji uočavaju njezinu veličinu i blještavilo, kao idealna pozadina za razglednicu koju će slati obitelji i prijateljima. Iako u to doba još nisu postojale društvene mreže koje će sekundarno proširiti vijest da je svijet dobio novu Instagram destinaciju, grad je dobio na popularnosti odmah prve godine. Od otvaranja 1997. godine, zabilježeno je 7 milijuna posjetitelja muzeja, od kojih su 60% turisti. Grad je postao nova turistička destinacija, uz pomoć novog urbanističkog fenomena zvanog Bilbao efekt čiji je glavni cilj gospodarski podići gradove kombinacijom kulturnih investicija i gradnjom jedne upadljive arhitekture. Nakon što su vidjeli postignut uspjeh u ekonomskom pogledu, i drugi gradovi su željeli jednaki efekt. U 20 godina, skoro svaki veći grad je stvorio svoj Bilbao efekt u nadi da je to instant lijek za prostore koji su zamrli, brownfield područja koja je trebalo ‘RE:’ (regenerirati, revitalizirati). Željeli su da i njihov grad postane kulturna destinacija s velebnom arhitekturom koja bi bila nova ikona grada. Kao posljedica toga, svaka kulturna institucija danas osjeća potrebu da je ona ta koja je zadužena za preobrazbu grada, i to arhitekturom kao da je kakva alkemija.
Ono što se nesumnjivo dovodi u pitanje jest nije li Bilbao efekt zapravo mit? Nisu li mnogi drugi gradovi prije Gehryja bili podložni sličnom scenariju? Bilbao nije bio prvi grad koji je transformiran arhitektonskim djelom kao ikonom. To je mogao biti i Sydney efekt ili Pompidou efekt budući da su oba grada, Sydney i Pariz, postala drugačija kulturna destinacija svoga razdoblja novom grandioznom arhitekturom. Iako je Pariz već bio svjetski poznati kulturni grad radi čitave svoje povijesti, Centre Pompidou je, osim što je bio vrhunsko arhitektonsko djelo, promijenio način promišljanja o javnom prostoru grada. Međutim Guggenheim muzej je utjecao na daljnje razmišljanje o arhitekturi kao skulpturi stvorivši tendenciju da se veliki trud uloži u doživljaj, veličinu i blještavilo zgrade koja bi bila nova, danas Instagram, pozadina. Osim potrebe za prepoznatljivošću veličinom i oblikom zgrade, stvorila se tendencija kombiniranja specifičnosti poznatih muzeja iz različitih gradova i vremenskih razdoblja kako bi stvorili nešto ‘novo’ i ‘jedinstveno’. Za primjer se može izdvojiti Louvre Abu Dhabi čiji se koncept, javno obznanjen, bazirao na kombiniranju Bilbao efekta izvana i postavom izložbi poput muzeja Louvre u Parizu iznutra.
Razmišljajući o novim ekonomskim prilikama koje bi nova zgrada mogla donijeti, zaboravljena je pozadinska priča grada, urbanizam koji može podnijeti Bilbao efekt. Syndey i Pariz su imali stogodišnju tradiciju preobrazbe grada, prije nego su uslijedili Opera House i Pompidou. Prije izgradnje Guggenheim muzeja, Bilbao je 10 godina promišljao o infrastrukturi i javnim prostorima, želeći stvoriti prvenstveno grad za ljude, a zatim za turiste. Muzej je zapravo bio posljednji dio slagalice promišljeno isprojektirane mreže funkcija koje su stvorile snažan temelj za daljnji razvoj grada. No unatoč tome, nakon 20 godina slave kao popularne turističke destinacije, novi urbanistički i sociološki problemi su izašli na vidjelo. Turistički kapacitet grada planiran urbanizmom prije 30 godina više ne odgovara današnjim potrebama i predviđenim brojkama rasta stanovništva i turista. Bilbao je postao dualni grad sastojeći se od ‘donjeg grada’ visokog standarda s Guggenheim muzejom u centru, te ‘starog grada’ koji je bio nekadašnji centar, a danas periferija, čije većinsko stanovništvo čine siromašni ljudi. Statistički podaci to potvrđuju: Od 2000. godine grad je zabilježio porast siromaštva od 33%, najviše radi porasta cijene nekretnina, uvjetujući iseljavanje stanovnika u periferiju. Dakle, grad se našao ponovno na početku priče u kojoj je glavna tematika umirući grad, ili u ovom slučaju njegov stari dio.
Osim što je na samom primjeru grada u kojem je nastao donio negativne promjene, ili što je arhitektura javno postala skulptura, Bilbao efekt je, htio to ili ne, unio promjenu u urbanističko planiranje. Također je stvorio generičke gradove samostalnih objekata u kojima je žudnja za jedinstvenošću zamagljena u gomili polu-prisjećanja. Gradovi na istoku, nastali iz pijeska, postali su međusobni copy-paste, revitalizirana waterfront područja su postala sinonim za arhitektonsko djelo koje će biti nova ikona grada. Tako, na primjer, Singapur izgleda kao Taipei koji izgleda kao Dubai koji izgleda kao Doha koja izgleda kao Docklands u Londonu. Činjenicu da je Bilbao efekt metoda i danas prisutna potvrđuje i projekt Elbphilharmonie u gradu Hamburgu, autora Herzog & de Meuron, koji je svoja vrata otvorio javnosti 2017. godine. Hamburg, jedan od vodećih industrijskih, lučkih i brodogradilišnih gradova kroz povijest, danas se promovira kao grad kulture još jednom novom, jedinstvenom, veličanstvenom arhitekturom čiji je simbol i postala. Koncertna dvorana leži na sjecištu starog gradskog centra i HafenCity projekta prenamjene brownfield zone koji je stvorio novi waterfront image i novi centar grada. Ulaz u zgradu je još uvijek besplatan, a posjetiteljima je dopušteno doći liftom do središnjeg kata u zgradi s kojeg se pruža pogled na grad. Unatoč tome što je izgradnja zgrade uvelike prekoračila sve postavljene rokove i namijenjeni budžet, te se našla pod kritikama radi loše akustike koncertne dvorane, postala je nova glavna turistička atrakcija i Instagram pozadina grada. Kao što su grad Bilbao prije 20 godina veselile nove ekonomske prilike koje slijede, Hamburg se nada istom. A hoće li grad Hamburg postati potvrdan primjer da veličina ne donosi nužno kvalitetu, jednako kao što se kvaliteta ne bi trebala predstavljati veličinom, te da je posljedica kratkotrajnog efekta dugotrajni defekt, doznat ćemo 2037. godine.
naslovna ilustracija: Arhitektura kao igra na sreću (Josipa Slaviček)
