Čovječanstvo od svog nastanka živi u simbiotskom odnosu sa planetom Zemljom, no upitno je kakva je to vrsta simbioze – parazitizam, komensalizam ili mutualizam.
“Kada pokušamo razabrati bilo šta samo po sebi, otkrivamo da je to što posmatramo vezano za sve drugo u svemiru. U tom velikom lancu uzroka i posljedica niti jedna činjenica ne može se razmatrati u izolaciji.” – John Muir
Koliko smo usredotočeni, mi, arhitekti kao vrsta ljudi, na posljedice promjena koje donosimo? Može li arhitektura prestati biti samo reakcija na promjene i postati iskazni dijalog s mnogim svjetovima van čovjeka?
Hiljadama godina ljudi su se ponašali kao pobunjenici protiv velesile koju nazivamo „priroda”. U 20. stoljeću, međutim, nove tehnologije, fosilna goriva i brzorastuća populacija rezultirali su velikim ubrzanjem razvoja naše vlastite moći i uticaja na planeti. Iako nespretno, mi smo preuzeli kontrolu nad prirodnim carstvom, od klime do DNK. Mi ljudi postajemo dominantna sila koja utječe na promjene na Zemlji. Odavno razvijana religijska i filozofska ideja – ljudi su gospodari planete Zemlje – pretvorila se u surovu stvarnost. Ono što radimo sada uveliko utječe na planetu za 3000 ili čak 50.000 godina.
Da bismo ovladali ovom velikom promjenom, moramo razmotriti način na koji percipiramo sebe i našu ulogu u svijetu. U školama nas uče da živimo u Holocenu, vremenskom intervalu i prostornom integralu koji je nastao prije otprilike 12.000 godina na planeti Zemlji, po završetku zadnjeg ledenog doba, no teorija koju je uspostavio Paul J. Crutzen da ljudi danas zapravo žive u Antropocenu, vremenu i prostoru čovjeka, sve više dobija na značaju. Umjesto da utjelovi još jedan oblik ljudskog egoizma i oholosti, ova promjena paradigme treba naglasiti intenzitet odgovornosti čovjeka kao nadzornika i upravitelja cijelosti dešavanja na planeti Zemlji. Neizmjerna moć našeg intelekta i kreativnosti pruža nam mogućnost oblikovanja (bolje) budućnosti.
Tlo na kojem stojimo – fizički, konceptualno, čak i ontološki – postaje sve više i više nestabilno. Isto vrijedi i za našu političku, znanstvenu, i planetarnu atmosferu. Historijat civilizacije i prirode su isprepleteni, ali kako da se zadovolji transformacija zvana Antropocen? Pitanje objedinjenja vektora kritičkog razmišljanja koje bi uskladilo planetarnu politiku sa pitanjima planiranja, organizacije i dizajna fizičkog prostora je postalo krajnje urgentno.
„Trebamo prilagoditi naše kulture održavanju toga što možemo nazvati svjetskim organizmom.”
Na ovakav način je ugledni njemački naučnik Alexander von Humboldt, još prije nekih 200 godina definirao život na planeti. U vrijeme kada su naučnici razvrstavali svijet u sve manje taksonomske jedinice, Humboldt je posmatrao Zemlju kao jedan veliki živi organizam u kojem je sve povezano.
Iako arhitektura poznaje svoje trenutno mjesto unutar širih društveno-političkih i kulturnih sistema, sve do nedavno nije priznala sebe dijelom Zemljine geologije unatoč činjenici da je snažan geološki agens koji neosporivo mobilizira, transformira i transportuje Zemljina dobra (zrak, vodu, energiju,…). U današnjem vremenu i prostoru Antropocena, naučne oblasti arhitekture i urbanizma zarad prosperiteta cjelokupnosti života na planeti Zemlji moraju da posmatraju sebe kao geološke aktere sposobne da radikalno transformiraju atmosferu Zemlje i morfologiju njene površine, a samim time definiraju njenu budućnost. Moraju se odmaknuti od dosadašnjeg, konvencionalnog načinja posmatranja u kojem urbane, suburbane, ruralne i nenaseljene sredine čine zasebne cjeline, ka novom načinu posmatranja u kojem ove sredine postaju stacionarne tačke međusobno povezane enormnim protokom ljudi, materijalnih dobara i informacija, u jedinstvenu cjelinu koju slobodno možemo nazvati jednim kontinuiranim enterijerom čovječanstva.
Arhitektura je već ekološki osviještena zajednica, ali ona mora činiti više da bi pomogla u ostvarenju prosperiteta na planeti Zemlji. Čovjek koji je arhitekt, stvaraoc, često živi mnogo kraće nego zgrada koju stvara, a za urbanistu se ova tvrdnja skalira višestruko. Većina ljudi danas prakticira svoju struku sa stavom da im je ona potrebna da bi zaradili novac za život, a malo je onih koji svoj zanat peku da bi bili zaista slobodni. Tako i pojedinac, arhitekt i urbanista često o svojoj struci razmišlja kroz filter svojih vlastitih životnih potreba ili egoističnih požuda, mnogo češće nego kroz filter stvarne potrebe cijelog čovječanstva. Pitanje egzistencije je zapravo suštinski krivac koji sprječava kritičnu masu arhitekata i urbanista da se posvete slobodnoj misli, humanoj misli, misli da je arhitektura čovjeka zapravo umjetnost oblikovanja pejzaža planete Zemlje, a urbanizam sposobnost da se čovjek integrira u Zemljin organizam kao biće koje je spremno sarađivati sa svojim domaćinom.
To je problematika koja zapravo nije u suštini još uvijek definisana i pred arhitekturom se nalazi zadatak da odgovori na njena pitanja, a to zahtijeva radikalnu promjenu u načinu razmišljanja u arhitekturi i još radikalniju u sistemu obrazovanja. Budući da za vrijeme školovanja većina studenata ne mora da se bavi egzistencijalnim pitanjem, u tom periodu mogu posvetiti najviše vremena ostvarenju slobodne misli i sistem obrazovanja mora početi da ih u tome mnogo više podržava i ohrabruje.
Unutar ovog kontinuiranog enterijera, čovjek se trenutno nalazi u stanju svijesti roba, robovi smo vremena, koncepta koji smo sami stvorili, jer je većina ljudi podvrgnuta monetarnom vrednovanju svojih sposobnosti. Kada u današnjem vremenu čovjek svoje postupke vrednuje novcem, tada on sam stvara prostor da ga se iskoristi u svrhu još jednog apstrakta koji je danas u vlasti i službi pojedinca, a ne mase – profita… Da bude samo cifra na papiru brojnih novčanih investicija dok novac kojim vrednuje svoj intelekt glatko biva raspoređen u nekolicinu velikih džepova.
Međutim, kolektivna svijest čovjeka se sve više razvija putem slobodnih medija, a pojedinačnoj svijesti postaje sve teže prigušivati emocije koje kolektivna svijest odašilje s pojedinih dijelova svijeta. Čovjeku postaje sve jasnije da njegov sistem vrijednosti mora pronaći novi sistem referencije, nameće mu se kao evidentno da koncepti poput novca i apstrakti poput profita koji su u kolektivnoj svijesti okarakterisani u službi pojedinca znače prosperitet tog pojedinca i apsurd mase. G. V. F. Hegel je tvrdio da ništa ne traje vječno, konkretnije, da u svakoj stvari leži klica njene vlastite promjene, još konkretnije, da od roba nastaje gospodar. Ali dijalektika roba i gospodara ima i svoju drugu stranu. Onu koja pokazuje kako, istovremeno dok se rob oslobađa i postaje gospodar, i sam gospodar doživljava promjenu, gubi slobodu i postaje rob. I to ne samo onako apstraktno, metafizički i filozofski, nego i sasvim konkretno, društveno i sistemski. Tako što, postepeno, a da to ni ne primjećuje, iz aktiva prelazi u pasiv, od subjekta postaje objekt, od onoga koji posjeduje novac i moć postaje onaj kojeg novac i moć posjeduju.
Iako je skoro svaki pojedinac danas primoran zarađivati novac da bi preživio, za sve nas, pa tako i za arhitekte i urbaniste, krucijalno je da svoju intelektualnu i emocionalnu svojinu shvatamo kao moralnu vrijednost i da je međusobno dijelimo sa ciljem kolektivnog napretka, bez straha da nas neko u tome može osporiti. Da bismo to postigli, moramo naučiti da istinska duševna satisfakcija leži u ljepoti davanja, a ne u isčekivanju da dobijemo nešto zauzvrat, jer nikad ne možemo znati u potpunosti kakav rezultat može postići samo jedan prikladno obučen arhitekt, dobro isplaniran grad, kvalitetno projektovana zgrada, iskreno izgovorena riječ ili pokazana emocija…
Autor: Dino Jozić
Naslovna fotografija: Igor Vukičević,
Oseka; Terasa muzeja Pegi Gugenhajm, Venecija juni 2016.
Tekst je objavljen u 5. broju časopisa Tristotrojka.
