EASA je čudo – skup studenata arhitekture koji se održava svako ljeto u drugoj državi. Ove godine (2018.) EASA je održana u Rijeci u trajanju od dva tjedna. Čitav događaj organiziraju i vode studenti. Organizacijski tim ovogodišnje EASA-e je brojao trinaest osoba. Jedan (jedna) od organizatora je na sebe preuzeo ulogu koordinacije velikog broja helpera (četrdeset i četiri).  Autor sljedećeg teksta je Lucia Majica, osoba koja je bila zadužena za koordinaciju njihovih zadaća. Na pitanje tko su helperi te kakva je njegova uloga odgovara sama Lucia u sljedećem tekstu.

Helperi su mladi arhitekti ili entuzijasti koji plaćaju smanjeni iznos participacije kako bi prisustvovali eventu zvanom EASA. Rade šest sati dnevno i nezamjenjivi su dio organizacijske mašine. Oni će kuhati svojim kolegama, čistiti za njima, pomagati im u savladavanju rada s alatima, ne spavati noću kako bi se mladi participanti imali uvijek nekome obratiti za pomoć, voziti ih gdje god je to potrebno, ulijevati im alkohol, vodu, kavu i sigurnost… Oni će razumjeti organizaciju i njene principe, misliti i djelovati umjesto organizatora, nekad i bolje od njih samih. Njima je stalo do ove naše male zajednice, a meni je jako stalo do njih.

Zvoni mobitel…

H: ‘Ej Luce, kažu Kosovari da ih dopada jutarnje čišćenje dva puta i da ne mogu pronaći rukavice, di je to?’

Šta? Kako se zovem, što se događa, koje jebene rukavice… Vidim beton, grede, cjevaste profile… Aha.

L: ‘Rukavice su gore u skladištu. Idem ja sad po to, a to za čišćenje ću vidit posli kad budem smjene radila, nemam interneta tu.’

H: ‘Dobro, pita Vana jel možete ti i Peko otić po neke cigle za radionice?’

L: ‘Možemo, kad?’

H: ‘Tipa sad.’

L: ‘Dobro, samo daj pliz da zube operem.’

Devet je sati… znači spavala sam dva sata, opet. Pogledam oko sebe… Prekrasna žuta skela obogaćena šarenilom posteljine, donjeg rublja i zastava dokle pogled seže. Na skeli do naše spavaju dva helpera koji su mi jutros pomogli zatvoriti bar i odvesti zadnje pijane Easiće kući. Vani se već radi punom parom. Vika, galama, muzika iz EASA fm kombija, čekići, bušilice… Moram odnijeti doručak helperima koji čuvaju bar. Ustajem i odlazim do Info pointa gdje mi dobro jutro požele nasmijane Cecilie i Kitty.

Dok mi jedna kuha kavu, druga mi govori kako je već par ljudi pitalo za sutrašnje smjene koje nisam još stigla napraviti. Jadni ovi ljudi, javim im u pet popodne da sutra rade u sedam ujutro. I ne žale se, oni mene tješe.

Ne mogu razmišljati.  Pošaljem Cecilie po rukavice i zamolim Kitty da isprinta smjene za jutarnja čišćenja. Cecilie se vrati s rukavicama. Tako sam zahvalna ovim ljudima. Da ih nema, ja bih bila mrtva. Cecilie valjda vidi moje misli pa me zagrli na odlasku. Dok tražim Peku da idemo po cigle dotrčava mi helper Luka.

H: ‘E Luca, znaš ono kako puno ljudi zaboravi na večer donijeti čaše na bar, pa im dajemo plastične i to. Ja sam nešto mislio… Imamo puno ovih staklenih boca… Da uzmem jedno popodne pa da ih pilam i radim čaše od njih, onda to možemo prodavati na baru i ljudi će ih stvarno čuvati. Baš mogu biti lepe, ja sam to sa starim radio, stvarno nije teško.’

Savršeno. Savršeni mladi ljudi.

L: ‘Naravno Luka, kad god hoćeš, ako ti treba pomoć poslat ću ti još nekoga za to radit. Može biti mala radionica, ljudima će to bit zanimljivo.’

Gledam oko sebe, Peki ni traga. Vadim mobitel.

H: ‘Ej Luca.’

L: ‘Ej Liviu.’

H: ‘Ovi na vratima su jutros pustili neka tri dečka unutra, valjda nisu vidjeli da nemaju narukvice. Onda su ovi malo gledali po radionicama i kada su krenuli u spavaonice ih je jedna participantica primijetila i pitala što rade, pa su ih poslali do mene. Ja sam im pristojno rekao da je ovo zatvoreni event i da ne mogu samo tako ulaziti ljudima u sobu pa su otišli. Ovima na vratima sam rekao da više paze, ali mislim da im i ti moraš reći nešto.’

L: ‘Hoću Liviu, hvala ti što se brineš o svemu.’

Zagrlim ga.

Stiže Peko.

L: ‘Ajde, ajde, idemo, već smo mogli to obaviti.’

U prolazu vidim helpera Stiva kako pomaže nekoj radionici nositi drva.

H: ‘Ej, rekao je netko da treba kombijem po piće poslije, hoćeš da ja to napravim?’

L: ‘Ne trebaš ljube, uzmi si slobodno popodne.’

H: ‘Rekao sam ti da mi ne daješ slobodno, pa što ću raditi cijelo popodne, piti pivu i gledati druge kako rade?’

L: ‘Odi na neki izlet.’

H: ‘Nemoj me zezati, di su ključevi od kombija?’

L: ‘Na Info pointu, hvala ti.’

Peko me povlači, moramo krenuti. Vesela ekipa na vratima mi izmamljuje prvi osmjeh na lice danas, tako ih je lijepo vidjeti, tako ih volim. Sjedamo u auto i krećemo u još jedan dugi dan koji će proći za čas. Toliko stvari za obaviti… Temperature se polako penju iznad trideset, Valentino Bošković i Mario Peko u glas pjevaju ‘Ritki zrok‘.

Dok u glavi radim raspored za dan sjetim se da nisam oprala zube. Nema veze, stat ćemo na pumpi, i tako imam sve što mi je za život potrebno u torbi. Eto, možemo usput odmah kupiti gorivo za agregat.

L: ‘Peko, idemo na pumpu prvo, križaj gorivo sa popisa.’

 

EASA je događaj koji okuplja šestotinjak ljudi iz cijele Europe i u nešto manjem broju iz cijelog svijeta. Pedesetak različitih kultura dva tjedna živi, radi i zabavlja se zajedno u paralelnom svemiru koji stvaraju, malo po malo, prema svojim potrebama, sami za sebe. Ta dva tjedna su proces – zajednica se usavršava, pojavljuju se potrebe te sudionici sami pronalaze svoja rješenja. Na organizatorima je ‘samo’ da omoguće uvijete za takvo funkcioniranje.

Kada si prvi puta na EASA-i potrebno je određeno vrijeme da se oslobodiš i uključiš u proces. To je jako bitan dio ‘alternativnog učenja’ kojeg EASA nudi. Ako ti treba mjesto za sušiti robu, napraviš si ga. Ako ti treba stol za jesti, napraviš si ga. Ako svi mislimo jesti, nećemo uzimati vegetarijanske ručkove ako nismo vegetarijanci. Svoje mjesto u spavaonici održavat ćemo u besprijekornom stanju ako se svi želimo ugodno u njoj osjećati. U jednom trenutku svi prihvate odgovornost prema zajednici i stvari počinju jako dobro funkcionirati. Tu dolazi do izražaja veliki potencijal te impresivne brojke od šesto ljudi.

EASA je država-grad u malom. Savršena platforma za primjećivanje utjecaja pojedinca na društvo. Ako ćemo i dalje vjerovati da je arhitektura bitna i da je na mladim arhitektima velika odgovornost, ovo su neprocjenjive lekcije.

Na kraju dana, suočena s entuzijazmom, kreativnošću i ljubavlju koju su mi dali ovi mladi i inteligentni arhitekti mogu biti samo optimistična prema budućnosti – u ljudskom i stručnom smislu podjednako.

Tekst: Lucia Majica
Foto: Alexandra Kononchenko