Dugogodišnje glasine o arhitektonskom fakultetu u Rijeci povremeno su kolale usmenom predajom riječkih arhitekata, građevinara i akademskih krugova, kao i učenika i budućih studenata koji su se naivno tome nadali prije kraja posljednje školske godine. No, kada su odabrali svoj fakultet u Zagrebu, Ljubljani, Splitu, Veneciji ili u nekom drugom gradu u okolici, svi su oni uglavnom zaboravili na to kako su se nekada pitali: zašto je Rijeka okružena arhitektonskim fakultetima, a još uvijek nema svoj vlastiti? Ne postoji li neka subverzivna grupa profesora i arhitekata koja vrši pritisak na Sveučilište i Grad da reagiraju i institucionaliziraju silne epitete o multikulturalnosti i kozmopolitskom melting potu kojih su im ionako puna usta, a koji bi zaista mogli biti utjelovljeni u formi nekonvencionalnog, slobodnije ustrojenog fakulteta, u kompleksnom gradu čije će brojne probleme nastojati riješiti uz pomoć, a ne isključivu inicijativu i pokroviteljstvo iz Zagreba ili Splita.
Također, uzevši u obzir specifičan kulturno-etnički i geografski odnos Rijeke prema Istri u kontekstu kvarnerskog primorja, na takvom bi se fakultetu miješali raznorazni diskursi, mentaliteti, stavovi, pa i stilovi. Mogao bi to biti fakultet krajnje originalan po svom razmeđu regionalnog, europskog i hrvatskog. Na granici urbanog i stranog, te domaćeg i ruralnog. Bilo bi to pravo osvježenje za, primjerice, pomalo hermetičnu i pretjerano rigoroznu zagrebačku školu, čvrsto vezanu za metropolu i zapletenu u formalnosti hrvatske strukture fakultetskih kolegija, uz kaos koji mu je donijelo forsirano pseudo-bolonjsko uređenje (koje se provodi izgleda samo u određenim, prikladnim i oportunim elementima). Ili bi se pak pronašao kompromis s obzirom na ljubljanski fakultet koji je ipak više umjetnički orijentiran, što i mora imati ravnopravnu ulogu u naobrazbi arhitekta, ali mu se često prigovara apstraktnost ili nedostatak podjednako važnih tehničkih segmenata. Dakle, očito je da imamo otkuda učiti.
Oni koji su maštali o riječkome fakultetu, isto se možda sada pitaju: po kojoj je logici Osijek dobio novopečeni fakultet prije Rijeke? Dok jedni pričaju, drugi djeluju. Nažalost, jasno je što je prevladavalo na riječkoj sceni – naime, jedno će uvijek biti lakše od drugog kao što je, primjerice, maštanje o staroj slavi višestruko lakše od prilagodbe novom vremenu. Opravdanje, koje se uz prije spomenute glasine i obećanja vrzmalo po kuloarima, jest ono najčešće ‒ nedostatak stručnih kadrova. Jer, ne može se reći da nedostaje prostora. Vodeći tom logikom, zaključit ćemo da trenutni nedostatak profesora i arhitekata voljnih doći ili se vratiti u Rijeku i raditi na formiranju novog riječkog fakulteta, gradeći ga vlastitim iskustvom, ostaje uzrokom daljnjeg vrtenja u krug i padanja u zaborav te sve manje ostvarive ideje, dok se čeka neki jedinstveni trenutak u vremenu i prostoru gdje će se čarobno pojaviti dovoljno stručnih kadrova. Da bi se on onda propustio…
Moguće rješenje: manje je više
Nameće se stoga sasvim drukčiji pristup organizaciji institucije. Mobilnost profesora nasuprot ukorijenjenog doživotnog položaja pokazala se kao kvalitetna alternativa koja iziskuje relativno dinamičan život, ali mnogi profesori koji zaslužuju svaku pohvalu rade gotovo istovremeno na relaciji Zagreb-Split-Ljubljana. Zatim preuzimaju asistenti kojih bi zasigurno bilo dovoljno za rad s umjerenim brojem studenata, a nedugo zatim oni postaju stalni profesori. U svakome je slučaju nemoguće očekivati da će se, primjerice, prepoloviti broj profesora u Zagrebu ili Splitu, ili da će doći do naglog neracionalnog odljeva s već etabliranih fakulteta. Naravno da, kada se čovjek skrasi na jednome mjestu, nije jednostavno samo otrčati za nekim višim ciljevima ili idealima čija je budućnost, kao i inače, nesigurna. Realnije je među riječkom arhitektonskom scenom očekivati novu generaciju mladih (ili starijih) profesora koje možda pružena prilika koju dotad nisu imali potakne na zapošljavanje na fakultetu.
Ozbiljna mogućnost koja ulijeva nadu vrlo je velika vjerojatnost otvaranja diplomskog (master) studija arhitekture u Rijeci, koja ne samo da nije jedna od glasina, već je i predstavljena u sklopu programa za Europsku prijestolnicu kulture. Ukoliko se to uistinu i dogodi, to će biti izvrsna prilika studentima koji radi promjene i proširenja pogleda i iskustva žele završiti studij na drugome fakultetu, kao što će biti i izvrsna prilika da se dokaže ima li uopće smisla nastaviti daljnji razvoj arhitektonskog fakulteta u Rijeci.
Pitanje koje se nameće jest: bi li se proizvodilo previše arhitekata? Činjenica je da to nije deficitarno zanimanje, ali moguće je da se s vremenom ravnomjerno smanje upisne kvote na svim fakultetima zajedno kako bi se proizveo realniji broj arhitekata za hrvatsko i europsko tržište. Tada fakulteti postaju na neki način ravnopravniji, barem u smislu podjednake zastupljenosti arhitekata iz svih fakulteta. Nećemo baš gajiti iluzije o tome kako bi to moglo razbiti tašte predrasude među studentima različitih fakulteta ‒ o tome tko je alfa i omega, a tko je inherentno nižeg reda (što ni ne ovisi samo o broju studenata, već i o tradiciji i povijesti) ‒ no smanjenje “monopola” svakako bi moglo unijeti svježinu i raznolikost. Napokon, fakultet u Rijeci ne podrazumijeva da bi ga pohađali isključivo Riječani jer im je najbliži, nego oni kojima se sviđa njegov način i principi rada, isto kao što udaljenost fakulteta ne priječi nekome iz Zagreba otići u Split, ili nekome iz Rijeke u Beograd. Dakle, stvar je samo u većem i boljem izboru – u suštini, radi se o kvaliteti iznad kvantitete.
Više je fakulteta s manje studenata lakše i organizirati. Ogromne vježbovne grupe, primjerice, na zagrebačkom fakultetu postale bi manje i time znatno olakšale posao ne samo profesorima i asistentima, već bi se i svakome studentu moglo posvetiti više vremena i prilagoditi njegovom načinu rada. Manje su institucije neizbježno i transparentnije i teže toleriraju manipulacije i korupciju.
Ča će to mane?
Drugo je pitanje: postoji li interes u Rijeci za takav fakultet? Broj se zainteresiranih za studij arhitekture u riječkim krajevima tek odnedavno povećao. Ne može se isključiti utjecaj kulturne sredine i tradicionalnih djelatnosti ‒ turizma, pomorstva i inženjerstva ‒ koji zbog lakšeg zapošljavanja i neposrednije sigurnosti poznatog domaćeg kraja ponekada prevagnu u izboru zanimanja. Dok je, recimo, u metropoli kultura drukčija i ne usađuje predispozicije, a entropija svakojakih smjerova ne daje nikakve prednosti nekim zanimanjima nauštrb drugih. Međutim, ako se tema proširi na to postoji li interes u Istri, Primorsko-goranskoj županiji i Lici, zaključit ćemo već iz broja studenata na zagrebačkome fakultetu, da postoji. Iako, kako je rečeno, blizina fakulteta ne uvjetuje uvijek i studiranje na istom, može se reći da postoji svojevrstan zapadnohrvatski kulturni krug koji se može utjeloviti upravo na riječkom arhitektonskom fakultetu.
Drugi indikator interesa Rijeke i okolice za studij arhitekture pomalo je neobična činjenica da veliku većinu stranih studenata na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani čine upravo ‒ Riječani. Zahvaljujući njima je, uostalom i formirana Sekcija mladih DAR. Čini se da je ljubljanski fakultet postao svojevrsna zamjena za nepostojeći riječki fakultet, a sudeći po zadovoljstvu studenata njime iz godine u godinu i iz generacije u generaciju, očito je ne samo da njegov način rada dobro funkcionira i paše interesima i afinitetima Riječana, već i da interes za bavljenje arhitekturom itekako postoji.
Sekcija mladih DAR
Iako je uvijek teže konkretno djelovati nego teoretizirati i filozofirati (i autor članka priznaje krivnju), višestruko je teže okupiti veću skupinu ljudi za takvo djelovanje. Tim više što takav projekt iziskuje puno truda i što je potrebno opravdati ideale zbog kojih će netko žrtvovati svoje slobodno vrijeme. No još je teže pokrenuti takvu inicijativu kada postoji sumnja u koherentnost i volju studenata da joj se priključe. Naime, u Rijeci ne postoji nekakvo strukovno žarište koje povezuje različite segmente arhitektonske struke ‒ ne samo praksu, već i teoriju, edukaciju, rasprave, predavanja, organizirane obilaske i sl. ‒ u prijevodu, fakultet. Kako nemaju oko čega gravitirati i okupljati se, studenti, arhitekti i profesori arhitektonske struke (na drugim fakultetima) uglavnom su raspršenih interesa. Ono što ih ujedinjava jest Društvo arhitekata Rijeke koje čini najbolje što može u formiranju zajedničkog pojma struke u Rijeci. Kao i kod ostalih društava, povremeno se organiziraju zanimljiva predavanja, izložbe i promocije knjiga za javnost. Bilo je i nekoliko kvalitetnih radionica za najmlađe, vezane uz konkretne gradske lokacije, a uspostavljena je i suradnja u projektu EPK 2020.
Međutim, ništa previše izvan tih okvira. Ako se uzme u obzir Zagreb ili Split, aktivnost je primjetno veća, razni događaji su češći i prije svega postoji snažan kolektivan stav koji se može suprotstaviti gradskim problemima, kritizirati poteze politike i investitora te paziti na očuvanje prostora. U Rijeci, nažalost, toga nema. Ne postoje zajednička pisma struke gradskoj upravi vezano za krucijalne gradske urbanističke probleme, kojih je mnogo; ne postoji kritika poteza gradske vlasti na polju urbanizma i arhitekture, kao niti zajedničkog stava o tome u kojem smjeru krenuti s razvojem grada. Najlakše je reći da nitko nema volje nizašto, da je rezigniranost rezultat mišljenja kako je svaki pokušaj da se nešto promijeni osuđen na propast. Ali, to je krajnje naivno. Pravi razlog tome je, izgleda, nedostatak silnica fakulteta koje neizbježno potiču na diskurs, rasprave i interdisciplinarnu suradnju jer upravo je fakultet bitan teorijsko-edukacijski element koji budi struku iz sna kada ona zapadne u kolotečinu prakse.
Pa ipak, usprkos svemu, formirana je Sekcija mladih. Činilo se to teško moguće bez fakulteta na kojem prirodno nastaju skupine kolega i prijatelja koje onda kolektivni duh i razmišljanje u sličnom smjeru povežu u neku organiziranu skupinu. Bez fakulteta kao okupljališta, uz studente raspršene po raznim fakultetima, vjerojatnost okupljanja posve nepoznatih ljudi koji su možda vrlo zainteresirani, a možda nisu, ravna je nemogućoj. Stoga uvijek mora postojati neki početni zametak, a to je bila izvrsna ideja tada tek diplomiranih arhitektica koje su se iz Ljubljane vratile u Rijeku i osnovale A.radionicu – kreativnu radionicu u prostoru DAR-a koja je godinama uspješno pripremala učenike za upis na arhitektonske fakultete. Itekako bi se moglo reći da se upravo zahvaljujući njihovom trudu povećao broj riječkih studenata arhitekture, kao i njihov interes za nju. No, sama Sekcija nije zaživjela u današnjem obliku sve dok skupina kolega studenata u Ljubljani ‒ bivših polaznika te radionice ‒ nije došla na ideju osnivanja skupine mladih arhitekata. Njihov će cilj biti prezentiranje i afirmiranje zajedničkog rada svojih članova kroz projekte namijenjene promišljanju i poboljšanju sredine u kojoj žive, čime će i individualno mladim arhitektima olakšati ulazak na arhitektonsku scenu.
Primjetan je to presedan, jer izuzev Zagreba i Splita koji imaju fakultet, jedino su u Šibeniku i Puli formirane Sekcije mladih bez ikakvog fakulteta na kojem bi nastale. Stoga razloga za optimizam ima napretek, jer započeti je uvijek najteže.
Luka Ilić
Studij arhitekture i urbanizma, Arhitektonski fakultet sveučilišta u Zagrebu
