Intervju pripremila: Selma Bulić,
studentkinja druge godine master programa Fakulteta arhitekture i urbanizma na Bauhaus univerzitetu u Vajmaru.
Luka Pajović je rođen 1995. godine u Podgorici, gdje je završio osnovno obrazovanje i prva dva razreda podgoričke Gimnazije, nakon čega je školovanje nastavio u internatu St. Peter’s School u Jorku u Ujedinjenom Kraljevstvu. Osnovne studije arhitekture je završio na arhitektonskom fakultetu univerziteta Cambridge kao puni stipendista Trinity College-a, gdje je dvije godine zaredom postigao najviši rezultat u klasi. Nakon osnovnih studija je godinu dana proveo stičući praksu u višestruko nagrađivanom londonskom studiju Tim Ronalds Architects, a potom i u Crnoj Gori, gdje se trenutno bavi istraživackim radom.
Povod razgovora je nedavno objavljena lista dobitnika stipendija RIBA-e za istraživanja u polju arhitekture, među kojima se nalazi i Luka.
Zašto si odlučio da se prijaviš za RIBA-inu stipendiju i kako je tekao aplikacioni proces?
Na odluku da apliciram za RIBA-inu stipendiju, namijenjenu mladim arhitektama koji žele provesti period od šest do dvanaest mjeseci putujući i istražujući temu po svom izboru, došao sam nakon višemjesečnog promišljanja i pokušaja da svoj istraživački rad uklopim u raspored već preopterećen punim radnim vremenom u studiju. Pritom sam želio svoj projekat sprovesti van konvencionalnog akademskog konteksta, ne bih li svoju godinu prakse upotpunio i iskustvom slobodnog istraživačkog rada prije nego što nastavim sa master studijama. Uz to, kako vec šest godina studiram i radim u Velikoj Britaniji, do sada nisam imao ni prilike ni mogućnosti konkretnije se posvetiti meni bitnim domaćim temama, što mi je ovaj projekat konačno omogućio.
Sam aplikacioni proces je, zahvaljujući nedavno pojednostavljenim procedurama RIBA-e, kao i činjenici da sam izabrao temu koja me već duže vrijeme zanima, prošao bez ikakvih poteškoća, a ishod sam saznao nedugo potom.
Koju temu si izabrao za svoj istraživački rad i zašto?
Tema mog rada je ‘Tragovima Serenissime: Izvori i interpretacije mletačke urbane ikonografije na primjeru grada Perasta (1420-1797)’*. Izbor Perasta i Boke Kotorske je, osim urgentnosti problema koji arhitektonskom nasljeđu ove regije trenutno prijete od neosjetljive novogradnje, rezultat dugogodisnje fascinacije ovim mjestom i njegovom neobičnom prošlošću. U cijeloj Boki, a posebno u Perastu se u izrazito lokalizovanoj formi mogu zapaziti neki od najkarakterističnijih arhitektonskih i urbanističkih motiva poteklih s druge strane Jadrana, pod čijim se političkim i duhovnim dominatom ova regija nalazilaskoro pet vijekova. Ono što Perast čini posebnim u poređenju sa drugim istorijskim gradovima istočnog Jadrana je sam opseg i monumentalnost baroknog gradskog jezgra, pri čemu su se na relativno malom i topografski nepogodnom lokalitetu urbanizacijom tokom XVII i XVIII vijeka utjelovili neki od centralnih toposa mletačeurbane ikonogafije. Drugim riječima, iskusivši Perast onako kako su to svakodneno činili njegovi nekadašnji žitelji i graditelji (ploveći vodama zaliva), uvidio sam prostorno-vizuelnu kompleksnost peraške urbane cjeline, i njenu najužu vezanost za Veneciju i odnose između ključnih gradskih spomenika, vode i urbanog tkiva tipičnih za grad Sv. Marka. Upravo to neočekivano početno zapažanje me je ponukalo da se dublje pozabavim pojedinačnim zdanjima iz vremena mletačke vladavine, ne bih li pronikao u kulturne i graditeljske procese koji su za sobom ostavili tako nesvakidašnji prostor.
*Ovo je radni naslov, preveden sa engleskog: In Pursuit of Venezianità: Uses and interpretations of the urban iconography of Venice in the maritime town of Perast, Montenegro (1420-1787).
Crteži: Luka Pajović
Da li planiraš da se zaustaviš na ovome i koji su tvoji dalji ciljevi?
Ne planiram da se zaustavim na ovome, i mislim da je jedan od osnovnih ciljeva ovakvih studija da inspirišu i obogate samu graditeljsku praksuu mjestima poput Perasta, koja je danas po svim mjerilimaneprikladna. Mislim da upravo toga domaćoj arhitektonskoj sceni najviše i fali – novih perspektiva i slojevitijih tumačenja stvari čiju vrijednost većina arhitekata i članova šire javnosti uzima zdravo za gotovo. Iako sam se ja odlučio pristupiti materijalu prvenstveno s istorijsko-umjetničkog stanovišta, mislim da postoji puno drugih načina da se isti sagleda, i iskreno vjerujem da će kritični i maštoviti radovi uvijek naći ljude spremne da razgovor ožive i nastave.
Što se tiče peraškog projekta, konkretni ciljevi za predstojećih nekoliko mjeseci su uobličiti u objavljivu formu moja dosadašnja zapažanja, prikupljena tokom šest mjeseci mapiranja i arhivskog istraživanja u Boki, Dalmaciji i Venetu. Istovremeno se pripremam projekat predstaviti na ovogodišnjem susretu istoričara renesansne arhitekture (RATS) na Cambridge-u krajem aprila, i radim na crtežima koji će, zajedno sa dijelom originalne arhivske i muzejske građe, biti izloženi u Muzeju grada Perasta polovinom juna. Konačni cilj je rad i objaviti.
Glavna oblast tvog interesovanja je arhitektnoska i urbana istorija Rima, čemu si posvetio svoj diplomski rad. Da li nam možes reći nešto više o tome?
Da, do sada sam se u svom istraživačkom radu uveliko fokusirao na Rim, a dijelom i na Veneciju i Konstantinopolj. Iako mislim da je pomalo pretenciozno pozivati na opšte mjesto o centralnosti Rima u evropskoj arhitektonskoj kulturi, vjerujem da nam i dalje nudi pouke iz urbanizma i graditeljske primjere neuporedive vrijednosti, isa bavljenjem tom tematikom planiram nastaviti na post-diplomskim studijama.
Među dosadašnjim radovima na ovu temu bih spomenuo moju disertaciju o Avgustovom Mauzoleju u Rimu, u kojoj sam pokušao ispratiti promjene u upotrebi i percepciji ovog monumentalnog urbanog biljega kroz njegovu dvomilenijumsku istoriju. Upravo kroz izradu ovog rada, u toku koje sam imao priliku provesti duže vrijeme pri Britanskoj Akademiji u Rimu, u blizini samog mauzoleja, sam počeo uviđati do kakvog je stanja beživotnosti i funkcionalnog besmisla ovaj donedavno ključni lokus gradskog života u Rimu sveden činom “konzervacije” i stavljanja pod državnu zaštitu tridesetih godina prošlog vijeka. Oslobodivši strukturu od svih istorijskih priraslina i zaštitnički je izdvojivši iz savremenih urbanih tokova, njeni konzervatori su je sveli na jednodimenzionalni spomenik zvanične verzije prošlosti, i istovremeno je lišili smislene budućnosti u kontekstu živućeg grada koji je okružuje.
Ova averzija prema uobičajenom ideološkom čistunstvu istoričara i konzervatora, kao i ubjeđenje da graditeljsko nasljeđe može biti sačuvano samo kroz održavanje kontinuiteta upotrebe ili prenamjenu, a ne kroz njihovo zamrzavanje u funkciji statičnih “spomenika kulture”, je stav koji namjeravam prenijeti i na svoju studiju o Perastu, kao i na buduće projekte.
Takođe, prethodne godine si dobio pohvalu žirija na internacionalnom konkursu za novu kapelu u Rimu?
Da, bilo je pravo zadovoljstvo svoje ideje i znanja o gradu Rimu primijeniti na konkretnom dizajnerskom projektu, koji sam izradio u saradnji sa prijateljicom i PhD studentkinjom arhitekture na mom univerzitetu, Sofiom Singler. Naš projekat za multikonfesionalnu kapelu u srcu Rima (pod nazivom ‘Templum Sapientiae’) je dobio pohvalu žirija na internacionalnom konkursu na koji se odazvalo oko stotinu timova iz dvadesetak zemalja. Kao tim u planu imamo i jedan dizajnerski projekat u Crnoj Gori, kojem se namjeravamo ozbiljnije posvetiti tokom predstojećih par mjeseci.
Da li se baviš još nekom umjetnošću, osim arhitekturom?
Slikam otkad pamtim, i moglo bi se reći da je stvaralački impuls odnjegovan tokom godina bavljenja slikarstvom, uveliko odredio i moj dosadašnji pristup arhitekturi. Vjera u estetsku vrijednost tragova konstrukcije, kao i averzija prema površno organskom i ‘predovršenom’, čemu stremi sve veći broj arhitekata, ostaci su pomalo retrogradnog načina razmišljanja o arhitekturi kao o ljudskoj djelatosti čiji temelji i dalje počivaju u samom činju izrade, bilo da se radi o ručno rađenim crtežima, ili o procesu gradnje. Moj slikarsko-crtački staž mi je svakako bio jako koristan u pogledu prezentacije projekata.
S obzirom da već šest godina živiš u inostranstvu, gdje vidiš svoju budućnost? Da li si od onih koji se školuju vani kako bi svojim znanjem poboljšali stanje u svojoj zemlji, ili želiš da nastaviš da gradiš svoju karijeru pod tuđim nebom? (fav fraza prim.prev)
Svoje djelovanje se u jednom trenutku u budućnosti nadam vezati za domaći teren. Ipak, studije namjeravam nastaviti u inostranstvu, za šta se nedavno i ukazala prilika kada mi je ponuđena puna stipendija za magistarske studije arhitekture na univerzitetu Yale. Budući da ova jedinstvena škola arhitekture okuplja veliki broj stručnjaka upravo iz polja kojima sam se do sada najviše bavio, uključujući vodeće ‘Romaniste’, kao i neke od mojih omiljenih savremenih arhitekata, jako sam uzbuđen i optimističan po pitanju nastavka studija na Yale-u. Istovremeno se nadam da će se tokom predstojeće dvije godine iskristalisati planovi za budućnost, bila to dalja profesionalna praksa ili studije na PhD nivou.
