RTV DOM
Odmjeravamo se, dva naivna studenta eminentne sarajevske škole arhitekture (koji, avaj, umisliše da u brutalizmu ima nečeg romantičnog) i uspavani masiv RTV doma (koji nas ne doživljava). Dok stojimo ispred, zgrada nam guta horizont, i gubimo oslonac, da li smo se precijenili? Iz žablje perspektive, pritom ne misleći nužno na fizički položaj, ova monstruozno velika, estetski neprihvatljiva struktura nema poseban značaj, osim onog čisto funkcionalnog – prenijeti sliku društvu na interpretaciju (recimo). S druge strane, iz perspektive nas dvoje, koji evidentno nismo žabe, ovo je najinteresantniji objekat izgrađen u Sarajevu (dodat ćemo – u posljednjih 60 godina). Sapienti sat.
#primordijalno, mastodont, valorizacija
Istina, obarač ovom strahopoštovanju bila je primordijalna impresioniranost veličinom objekta. Ovakav volumen implicira stvaranje stava – gotovo je nemoguće ostati ravnodušan na njegovu pojavnost, kritička svijest postaje divlje snažna, raslojava se i pridaje sasvim novo značenje tom mastodontu, on postaje ikona, kastel. Arhitektura se odmiče od posljedičnog stvaranja i sama postaje pokretač.
DEMISTIFIKACIJA (ili tehnički opis)
Kolokvijalno nazvan Sivi Dom, djelo je arhitekata Milana Kušana i Branka Bulića. Prva faza izgradnje završena je početkom 1975. godine, a cjelokupan objekat, sa izvjesnim izmjenama u odnosu na originalni idejni projekat, završen je 1983. godine, sa potrebnim kapacitetom za Olimpijadu. Svojim položajem i oblikovanjem predstavljao je značajan element gradskog centra, prateći longitudinalni razvoj grada u smjeru zapada, te ostvaruje kontinuitet centralno-gradskih funkcija na relaciji Baščaršija – Ilidža. Cijeli kompleks podijeljen je u tri osnovne zone: programsko-proizvodni objekat, energetsko servisni objekat i objekat uprave, od kojih svaka predstavlja zaokruženu tehnološko-arhitektonsku cjelinu.
Raznolikost sadržaja zahtijevala je velike razlike u volumenima, što se u slučaju programsko-proizvodnog objekta vrlo jasno vidi. Konstruktivni raster od 7,5 m, odnosno 15,0 m, omogućavao je fleksibilnost u funkciji kakva je bila potrebna u toku etapne izgradnje. Podužna dilatacija na četiri mjesta čini da zgrada u poprečnom smjeru predstavlja pet posebnih objekata vezanih u jednu cjelinu.
Krajnji elementi, u kojima su smještene komunikacije, režijski i redakcijski prostori, konstruktivno su riješeni na jednom redu stupova kao „mostovska“ konstrukcija raspona 15,0 m sa ubacivanjem zglobova radi omogućavanja etapne izvedbe. Objekti studija, čiji su maksimalni rasponi 20,0 x 30,0 sa neuobičajeno velikim i specifičnim opterećenjem (obješeni rasvjetni mostovi), riješeni su kao armirano-betonska platna sa čeličnom spregnutom konstrukcijom. Prostori režija, studija i drugih funkcionalnih namjena izolirani su odgovarajućim oblogama zidova i „plivajućim“ podovima, a posebno osjetljivi prostori tonskih režija, studio TV žurnala, komentatorski i najavljivački studio – u principu su ugrađeni prostori u strukturu objekta, tako da se nigdje ne pojavljuju kruti kontakti sa osnovnim konstrukcijama. Zidovi ovih prostora, koji su rađeni kao čelični skelet sa ispunom od opeke, oslonjeni su na trakaste opruge. Arhitektonsko oblikovanje i sekundarna plastika eksterijera izvedenog objekta, rezultat su dosljedno provedenog principa funkcionalizma svih konstrukcija i vanjskog omotača. Fasadni montažni elementi također imaju svrhu akustičke izolacije. Pored toga što štite zvučnoizolacijski sloj od atmosferilija, oni svojom masom utiču na fizičke osobine objekta. U cilju zaštite od vanjske buke, objekat je, pored apsorbirajućih izolacija, obložen armirano-betonskim montažnim elementima prosječne težine od cca 320 kg/m2. (prepisano iz idejnog projekta)
Kažemo li da ovaj objekat ima samo (nepobitnu) historijsku vrijednost, a zanemarimo druge aspekte njegova vrednovanja, isključujemo samu relativnost vrijednosti. Analogno slučaju Vijećnice, koja je svojevremeno bila trn u oku Čaršije (kao staklene piramide I. M. Peia?), kič sui generis, a danas je jedan od (naj)bitnijih objekata, ne samo zbog svojih arhitektonskih atributa, nego, posebno, zbog simbolike svog postojanja.
Zbog čega onda odbijamo uvažiti vrijednost ovog objekta kao reprezenta jedne epohe, ne samo historijsko-političke i regionalno bitne, već kao primjerak internacionalnog pokreta brutalizma, kada je arhitektura ovih prostora, što nije uvijek bio slučaj, samopouzdano pratila svjetske tokove I davala vlastiti odgovor na pitanje oblikovanja?
RTV dom je centralna tačka svog konteksta. Izdiferencirani volumeni tačno određenih funkcionalnih grupa, primarna i sekundarna plastika, finalna betonska obrada snažno govore svojim brutalističkim jezikom. Pitanje iskrenosti ovdje nadmašuje pitanje lijepoga, etika je u biti estetika, i čini se da nam za shvatanje njegove ogoljene ljepote i čistote treba isti onaj nivo razmišljanja koji asketa ima prema svome isposničkom i teškom načinu života. Objekat nije umotan u svjetlosne efekte, ne dodvorava se jeftinom igrom sofisticiranih materijala koji lijeno glume fasadu, on ogoljenom strukturom plijeni pažnju, svojom iskrenošću i pomalo grotesknom kompozicijom. Arhitektura je „svedena“ na vrlo strogu igru linije, plohe i volumena, na samu kvintesenciju arhitektonskog likovnog izraza.
U svojoj knjizi „Analysing architecture“, Simon Unwin dijeli objekte na „kolibe“ i „hramove“ kao arhitektonske ideje. Koliba pod tim podrazumijeva objekat ili općenito tvorevinu nastalu kao produkt zahtjeva okoline. Ona je čvrsto vezana za tlo, i prilagođena prirodnim uvjetima, kao i njena geometrija. Građena je od dostupnih materijala, za zaštitu čovjeka i životinje. S druge strane, hram je snažno sklonište (nekog) boga. To sklonište stoji samo za sebe, na neki način odvojeno od tla i okoline. Ono je referenca drugim objektima, centar je samo sebi, nije usmjereno prema drugim strukturama osim možda prema nečemu dalekom i ne toliko običnom. Geometrija hrama jeste manifestacija kontrole, harmonije, privilegiranosti i distingviranosti pa i arogancije. U tom smislu jedan hram može biti arhitektonski koliba i obratno. Sivi dom je stoga, što se sasvim jasno može zaključiti jednim pogledom – hram.
Po svojoj kompoziciji, on je skoro sasvim simetričan. Po veličini i po postavci u prostoru u odnosu na ulicu on dominira. Jasno izdiferencirani kubusi u kojima su smještena požarna stepeništa, dakle jedan sasvim funkcionalistički element, neodoljivo podsjeća na arhaično velike stubove neke tektonske konstrukcije antičkog hrama ili možda na pilone egipatskog. Ulazak je procesijski naglašen, kao prelazak iz vanjskog profanog u unutarnji sakralni prostor u kome se odvija mistični ritual unutar komora (snimanje emisija u studijima). RTV dom nije samo u tom arhitektonsko-kompozicionom smislu hram, on je i u sociološkom smislu hram. Hram televizije, jedne jake društvene poluge koja ima nevjerovatnu moć manipuliranja masama. To je u biti hram društva koje ga je iznjedrilo – jednog totalitarističkog sistema, čime je dijelom opravdana percepcija da je to socijalistička arhitektura.
HODOČAŠĆE
Zbog naše (sasvim prirodne) potrebe da dajemo mistično značenje svemu što nam nije (lako) dostupno, mi se udovoljavamo Stirlingovim, Tadaovim, Zumthorovim, Snohetinim, BIG-ovim, inim objektima, rado ih posjećujemo ili žalimo što to nismo u stanju uraditi, nerijetko zaboravljajući mogućnost da možda svakodnevno prolazimo pored nečega što bi moglo na isti način zavrijediti našu pažnju. Osjetili smo, stoga, da je naša odgovornost da izvučemo iz arhitektonske anonimnosti i stavimo u fokus zgradu RTV doma.
Preispitujući vlastitu savjest, odlučili smo da hodočastimo ovaj hram. Odlučili smo da stupimo u utrobu ovoga Golijata, kojeg smo kamenovali, bičevali, bar rječju, sad i stopom. Prilazimo truplu, da provjerimo bilo. Na vratima je ugraviran logotip iz sedamdesetih godina, kao da je vrijeme stalo. Naše iskustvo i kontakt sa objektom potvrđuju da se zaista radi o hramu kao o arhitektonskoj ideji. Ulaz kao namijenjen za obavljanje neke liturgije, hodnici, kaverne od studija, sama kompleksnost funkcije, činili su nas zbunjenim dok smo se kretali unutar ovog labirinta. S druge strane, aluminijski profili koji prijete sa istaka, vidljive instalacije za koje sumnjamo da su bile inicijalna namjera autora, fasadne obloge od kojih je ostalo samo sjećanje, svjedoče još jednom o našoj vlastitoj neodgovornosti prema nama samima.
Pitanja zuba vremena i pitanja pragmatičnosti, nadilaze pitanje arhitektonske melanholije i apstraktnog kriticizma. Možda smo sasvim u krivu, ali koliko smo u mogućnosti da pratimo, brutalizam ovih dana doživljava svoje uskrsnuće.
Objekti brutalizma dobivaju sada jedno romantično značenje, kao neke moderne utvrde – zamkovi 20. vijeka. Istovremeno, arhitektura (kasne) moderne našeg prostora pati(nizira) od nebrige, ne samo zbog naše materijalne nemoći da ga održavamo nego najviše zbog našeg jala i mržnje prema nama samima i kompleksa manje vrijednosti koji se manifestira upravo suprotno – kroz najgluplje vidove ponosa i veličanje naše pameti, dok su, naime, prave vrijednosti (materijalne i duhovne) zapostavljene. Kada jednog dana, sa normalnim zakašnjenjem od pedesetak godina, trend revaloriziranja objekata brutalizma dođe i kod nas, možda će RTV dom postati Vijećnica svoga vremena.
Amar Zuka i Fatima Musić
Foto: Kenan Muslić
Tekst je objavljen 2014. godine u drugom broju časopisa Tristotrojka.
