Dok je sestra moga djeda tijekom ratnih uzbuna trčala u sklonište, tada tunel “Z”, nije niti sanjala o tome kakav će izgled sedamdesetak godina nakon izgradnje poprimiti mjesto koje joj je tada pružalo sigurnost. Mjesto usko vezano uz ratna zbivanja u sebi je nosilo spomen na nedaće koje su građani doživjeli, na borbu koju su preživjeli. Međutim, danas je trag vremena gotovo u potpunosti nevidljiv. Tunel Grič, kako ga danas nazivamo, ne nosi priču svog postojanja, niti priču vremena u kojem živimo. Nakon njegove obnove i otvaranja za javnost 6. srpnja 2016. godine Zagrebu je dat još jedan reprezentativni simbol u nizu koji čine turističke atrakcije poput uspinjače i  kule Lotršćak. No, za razliku od potonjih, tunel je trenutno upravo i samo to – atrakcija.

Tunel od NDH do Domovinskog rata

Započnimo pak priču o samom tunelu. Iako je građa o tunelu zaista minimalna, zahvaljujući  ravnatelju Kulturno Informativnog Centra u Zagrebu Emilu Matešiću, dio priče je rasvjetljen javnosti. Naime, premijer vlade NDH Nikola Mandić 1943. godine inicirao je izgradnju skloništa, ujedno i prometnog koridora, te je na sastanku vlade osigurao pozamašan iznos od 141 milijuna i 200 tisuća kuna za izgradnju i projektiranje Tunela. Prema Matešiću, gradnja Tunela i njegova namjena su od početka bili kontroverzni, pa je tako izgradnja tunela dugačkog 350 metara, sa 4 izlaza na Ilicu i dva na Mesničku i Radićevu od svoje prvotne cijene porastao za 29%  (Iako Matešić napominje da se radi i o vremenu velike inflacije), dok se završetak projekta od planiranih 90 dana odužio na godinu dana.

Tako je prva javna kritika došla u veljači 1944. godine od strane Građevnog odbora, tijela čija je uloga bila ona ocjenjivanja urbanističkih planova. Mišljenje odbora je bilo da je gradnja potpuno nepotrebna, te da je obzirom na kapacitet od 5000 ljudi projekt neisplativ. Gradnja je ipak nastavljena, ali bez središnje dvorane koja spaja prilazne tunele, odnosno spajanja Radićeve i Mesničke. Međutim, valja istaknuti da je unatoč svemu tome projekt izveden vrlo kvalitetno. Od projektne dokumentacije preko materijala (šljunak iz Zagreba i drvo iz Bosne) pa sve do kvaka, brinulo se oko svake pojedinosti. Matešić navodi da je prema dokumentima iz 1947., projekt inženjera Abramovića, Senjakovića i Vajde ocijenjen je kao vrlo kvalitetan, a iste godine je provedena i naknadna hidroizolacija.

Dostupnost dokumenata o Tunelu staje 1949., s informacijom da je tvrtka Malina tunel koristila za skladištenje svojih proizvoda. Iz neobjašnjenih razloga, Ministarstvo obrane ne dopušta uvid u dokumente nakon tog datuma. Moguće je spekulirati o tome koji su razlozi tomu i radi li se o tajnim političkim sastancima koji su se odvijali u podzemlju, no to je pak tema za neki drugi rad. Obzirom na nepristupačnost dokumentacije, ne možemo sa sigurnošću utvrditi u koje je vrijeme izgrađena velika dvorana koja je prvotno planirana.

Nakon Domovinskog rata tunel se više ne koristi, te tako postaje problematičan za grad. Počinju ga naseljavati skitnice i beskućnici. Stoga se tunel zatvara i o njemu nema riječi sve do 1993. i kultnog Under City Rave Partyja, kad njegova namjena postaje dijametralno suprotna onoj prvotnoj.

Under City Rave Party 1993.

U tada ratom obilježenoj Hrvatskoj voditelji emisije “TOP DJ Mag” Damir Cuculić i Irena Šćulić osmišljavaju techno rave spektakl u prostorima Tunela, koji podrškom MTV-a postaje jedinstveno, svjetski prepoznato dostignuće techno scene. Izvorna ideja konceptualnih umjetnika Dražena Grubišića i Nedjeljka Mikca bio je multimedijalni projekt “Grubi Mix Labyrinth” koji se spaja sa elektroničkom glazbom, pa su tako u prostoru Tunela bile postavljene umjetničke instalacije obasjane svjetlom. Međunarodnim vezama, domaćim sponzorstvom i podrškom Muzeja suvremene umjetnosti koji je ustupio Tunel na korištenje, u Hrvatskoj je ostvaren tulum iznimnog uspjeha i posjećenosti, u spektakularnom prostoru kakav se, prema Cuculićevim riječima, čak niti u Berlinu, niti  u cijeloj Njemačkoj nije mogao dobiti na korištenje.

“Ekipi je to poslužilo kao nekakva metafora – sklonište koje je služilo samo godinu dana prije za skrivanje od zračnih napada, sada je postalo mjesto gdje se ljudi dolaze zabavljati.”  navodi Cuculić.

Under City Rave Party, 1993.

“Under City Rave”, odnosno “Gotterdamerung” u Tunel je doveo nevjerojatnu brojku od 3000 ljudi, i Zagreb pozicirao u tadašnje vrhove techno rave scene. Prvi put nakon rata Hrvatsku su posjetili Englezi i Njemci, a prilog o neviđenom tulumu vrtio se na MTV-u.

Nakon legendarnog UCR-a, u prostoru tunela se devedesetih godina održava par izložbi. Sam Mateić kao konceptualni umjetnik izlaže na onoj 1993., dok 1995. povodom Dana Zemlje među ostalima sudjeluje i video umjetnik Toni Meštrović. No, tu se priča o Tunelu Grič ponovno gasi. Tunel se zatvara, a električne instalacije radi vlage propadaju. Ljudi na vrata tunela naslanjaju građevinske materijale, te je on nanovo zaboravljen.

Projekti revitalizacije tunela: pitanje autorstva

Deset godina kasnije, arhitektica i profesorica na Arhitektonskom fakultetu Neda Cilinger osmišljava projekt revitalizacije Tunela – Muzej Osjeta. Muzej bi nudio kulturni sadržaj, a prostor bi bio obogaćen raznovrsnim projekcijama, svjetlosnim, audio-vizualnim i multisenzorskim senzacijama, te bi kroz  modernu prezentaciju posjetiteljima dao uvid u povijest grada. Mjesto traume na ratna zbivanja bi tako realizacijom projekta postalo mjesto humanosti i kulture.

Muzej Osjeta – Neda Cilinger

No, osim muzealizacije, projekt bi donio i suvremena arhitektonska rješenja: Cilinger predlaže da se središnji dio tunela prokopa i proširi. Na taj bi se način ostvario prostor od  4000m2, odnosno troetažna polivalentna dvorana muzeja namijenjena koncertima, većim izložbama i okupljanjima. U cilju prilagodbe osobama svih godišta, a pogotovo osobama s posebnim potrebama, iz dvorane bi se izlazilo liftovima i rampama. Izgrađene bi bile i stepenice preko pokretnih i fiksnih platformi i mostova. Prednost ovakvog oblikovanja također se očituje u dobivanju novih, fleksibilnih i višenamjenskih prostora. Međutim, ni deset godina nakon prijave projekta Gradskom uredu za kulturu grada Zagreba (2004.) i predstavljanja istog na domaćim i međunarodnim skupovima (2007.), projekt nije zaživio.

Muzej Osjeta, presjek

Već spomenuti Emil Matešić 2012. godine osmišljava sličan projekt u prostorima Tunela Grič, te ga prijavljuje na projekt “Heritage Under Cities” EU-fondova. Glavna je razlika među projektima ta što Matešić smatra da tunel ne treba odviše renovirati, već ga sačuvati kao spomenik prošlosti koji nudi jedinstveni prostor za kreativan rad.

Ipak, vrlo brzo dolazi do polemike o originalnosti i autorstvu projekta. Dok Cilinger smatra da je njen projekt, autorsko djelo koje je Matešić preuzeo kad mu je ona dala uvid u dokumentaciju i upoznala ga s projektom, Matešić u tome ne vidi ništa sporno. Prema njegovim riječima, on je kroz istraživanje u državnom arhivu razvijao svoju ideju, a kao umjetnik koji je ondje izlagao, dobro je upoznat s prostorima Tunela Grič. Također navodi da 2012. Kontaktira Cilinger koja mu govori da ju projekt umara, te da on radi kako misli da bi trebalo. Matešić smatra da je to još jedna ideja namjene tunela, te da se ne postavlja pitanje o autorstvu Ciliger, ali niti o ekskluzivnosti projekta.

Sporno je i pitanje suradnje i potpisivanja ugovora o izvedbi projekata. Naime, Grad jekao vlasnik Tunela 2005. godine zajedno s Arhitektonskim fakultetom sklopio ugovor na natječaj za podršku upravljanju ESC projektima, CARDS 2004. Projekt ulazi u daljnju proceduru za fond PHARE 2005 ESC, no radi bruto dohotka većeg od onog koji fond propisuje, projekt je odbijen. Muzej osjeta 2014. godine je predstavljen kao nositelj projekta “Sjeverozapadna Hrvatska – regija digitalnih muzeja”.  U isto se vrijeme od strane Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije odobrava tehničku pomoć u pripremi i razradi projekta, a razlog tomu je sufinanciranje iz fondova EU u razdoblju 2014. – 2020., što označava prestanak suradnje s Arhitektonskim fakultetom. Zašto je došlo do prestanka suradnje i financiranja iz EU fondova, Darko Šiško, pomoćnik pročelnika Ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada u intervjuu s Nacionalovom novinarkom Anom Malbašom  nije dao odgovor.

Otvaranje tunela i problemi koje je ono donijelo

Godinu dana kasnije, 30.travnja 2015., na službenim je stranicama Grada Zagreba osvanula vijest o obnovi Tunela ispod Griča, gdje gradonačelnik Bandić posebno naglašava poboljšavanje turističke ponude novom atrakcijom, te je Tunel prepoznat kao iznimna urbana i povijesna vrijednost.

Bandić izlazi iz tunela

Moja pretpostavka jest ta da je model preuzet iz vrlo uspješnog pulskog projekta Zerostrasse Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, koji mrežu tunela koja može primiti 6000 ljudi ispunjavaju različitim izložbama vezanima uz povijest grada i koncertima. Ipak, ulaz u Zerostrasse se naplaćuje, a tijekom ljeta predstavlja izvrstan koridor za turiste kojima je u cilju prijeći velike udaljenosti, izbjeći gužve i vrućinu (u Zerostrasse temperatura se ne penje iznad 18 stupnjeva), ali i educirati se o povijesti grada i umjetničkoj baštini koja se ondje izlaže. Valja pak napomenuti da su izložbe nužno pomno promišljene radi specifičnih klimatskih uvjeta i vlažnosti koja u Tunelu vlada.

No, gradonačelnik također uvjerljivo navodi da će u projektu obnove zagrebačkog Tunela Grič sudjelovati cijeli niz stručnjaka: povjesničari umjetnosti, urbanisti, statičari i konzervatori, te svatko s korisnim idejama i znanjem o Tunelu.

Unatoč tome, arhitektica Neda Cilinger, koju je još 2003. godine Gradska uprava angažirala da izradi “Studiju iskoristivosti Tunela Grič” nije pozvana niti konzultirana kada se krenulo u sanaciju tunela. Rezultat te odluke su propusti o kojima će biti govora kasnije.

Tunel je otvoren za javnost 6. srpnja 2016., te je pri samom otvorenju ponovno naglašeno da će zasigurno postati ključan element turističke ponude u Zagrebu.  Mjesec dana prije, 12. lipnja, otvoren je Art Park, kojeg omeđuju dva izlaza iz Tunela na Tomićevu ulicu. Na taj način su se povezala dva sadržaja grada, koja su prije obnove bila mjesta iznimne neugode. Prijašnja imena Art Parka dovoljno govore o njegovoj atmosferi: “Pakao”, “Narkić Parkić”. No, inicijativom udruga Pimp my pump i Lapo Lapo, park se uređuje, slikaju se murali i grafiti, te on postaje mjesto iznimne ugode gdje roditelji dovode djecu, a mladi svoja popodneva provode upijajući zrake sunca. Istovremeno se u mjestu ratne traume, Tunelu “Z” pokušava uspostaviti ugodna atmosfera kojom se zaboravlja njegova povijest. Čvrsto vjerujem da bi projekt obnove Tunela Grič bez uređenja bivšeg Narkić parkića bio promašaj. Razlog je vrlo jednostavan: ljudi na mjestu neugode ne bi ulazili u tunel koji i nosi podznak rata (koji pak trenutno nije transparentan), a iznenađenje izlaska u takav prostor ne bi nagnalo niti stanovnike niti turiste da se odluče na ponovan ulazak ili ga nekome preporuče.

Izlaz na Art parkić (facebook/ PIMP MY PUMP)

Od samog otvorenja, Tunel su nastavile pratiti kontroverze. Naime, u Tunelu je otvoreno svih šest izlaza, bez obzira na to što se izlaz na Radićevu ulicu nalazi na privatnom posjedu. To je izazvalo bijes vlasnika, koji su dva dana nakon otvaranja izlaz na Mesničku 19 zablokirali paletama i starim prozorima. Ni danas sukob nije razriješen, a ulaz na Mesničku je zatvoren, kao i onaj koji vodi na još uvijek neuređeni dio, a gleda na Ilicu.

Nadalje, 16. Srpnja su kamere zabilježile neadekvatan pokušaj postavljanja putokaza – oni su napisani na kartonu crnim markerom, te zaljepljeni na kontejnere. Ova intervencija je došla od strane čuvara, koji su i sami apelirali na to da se postave neki putokazi.  Putokazi unutar Tunela su u međuvremenu postavljeni na adekvatan način, no oni izvan njega, koji upućuju na postojanje Tunela i dalje izostaju.

Pokušaj postavljanja putokaza

Još jedan problem na koji je apelirala Cilinger je pitanje sigurnosti. Prema Cilinger, samo su dva izlaza podobna za izlazak u slučaju požara. Naime, osim što su dva zatvorena, u druga dva su instalirani toaleti koji bitno smanjuju prolaznost. No, činjenica jest da se Tunel Grič nije tretirao kao ono što jest – tunel posebne namjene koji podliježe propisima istovjetnima za podzemne garaže. Tako u Tunelu nedostaju odsisni kanali u slučaju požara, senzori za dim, uređaji za vatrodojavu,  nema mehaničke ventilacije s ubacivanjem zraka i izbacivanjem zraka te kontrolom dima, nema požarnih sektora s protupožarnim vratima, te sprinkler uređaja.

Zatvoreni izlaz prema Radićevoj

Sadržaj Tunela i turistička ponuda

Tunel Grič dosad nije nudio sadržaj u kontinuitetu. Pokušaj Mračnog turizma, odnosno turizma vezanog uz stradavanja i smrt, uspostavljen je kada su u Tunelu restaurirani slabo vidljivi natpisi koji su upućivali građane kretanju tijekom uzbuna (“Zabranjeno je šetati”, “Zabranjeno je pljuvanje na pod”, “Opomeni onog tko se ne drži reda”). S druge strane, sadržaj koji pobliže pojašnjava povijest Tunela potpuno izostaje, na što apeliraju turisti, ali i građani. Također su odstranjeni i grafiti koji su napravljeni za vrijeme rave partyja 1993. godine, brišući jedan povijesni sloj koji bi bio reprezentativan turistima. Izrezbareni natpisi, s datumima i imenima iz 1991. pojavljuju se sporadično, a vidljivi su samo onome tko ih traži, te nisu nikako istaknuti. U tom smislu ne možemo govoriti niti o potpunoj prenamjeni baštine, niti o Mračnom turizmu.

Suprotno najavama, većina manifestacija koje su se ondje odvijale nisu imale veze sa turističkom ponudom, te su bile zatvorene za javnost. Tako su se u prostorima Tunela Grič od njegovog otvorenja održale dvije modne revije (Happy Garden i BIPA fashion.hr), jedan domjenak iranskog veleposlanstva povodom godišnjice Hosseinove agresije i Tooloomeshka Halloween nastao po uzoru na UCR 1993. Ipak, za razliku od UCR-a, tulum je bio bolje promišljen, te je broj ljudi bio ograničen. Cijena je bila puno viša, te novci  od prodaje nisu išli u humanitarne svrhe kao što je to bio slučaj s UCR-om. Sve upućuje na to da se prostor koristi na onaj način na koji se koriste zagrebački muzeji u nedostatku financija: u njima se održavaju domjenci, skupovi, kongresi, modne revije, tulumi i ini sadržaji rezervirani za povlaštenu publiku. Ironija je jasna: Tunel Grič još nije niti postao muzej (osjeta?), a već se ponaša kao jedan.

HIPPY GARDEN | UNPLUGGED revija

Međutim, dvije manifestacije otvorile su vrata svim građanima i turistima. U prostoru su Tunela tijekom Bijele noći 1. listopada 2016. bile postavljene svjetlosne instalacije i projekcije dvojca Scenocosme, a od 16. prosinca Tunel je dio Adventa u Zagrebu. U njemu su postavljene božićne jelke, umjetne sante ledai instalacije koje vise sa svoda. Na zidovima se izmjenjuju projekcije, dok je Tunel akustički obogaćen koncertima koji se ondje odvijaju. Nastupaju glazbenici koji sviraju na akustičnim instrumentima i zborovi. No, kao takvi oni samo nadopunjuju prostor ugođajem, jer većina ljudi što prolazi ne zastajkuje ispred glazbenika. Dapače, pjevači i glazbenici u Tunelu funkcioniraju kao ulični svirači: ispred njih je postavljena kutijica za novce. Ljudi kroz Tunel prolaze ili se u njemu fotografira, što akcentuira problematiku vezanu uz sadržajnost Tunela, koji funkcionira kao koridor.

Advent u tunelu

Populizam ili autentičnost?

U medijima se Tunel Grič navodi kao “Spektakularna atrakcija bogate povijesti”, te je cijeli medijski diskurs o Tunelu konstruiran na temelju toga. Međutim, činjenica jest da je, barem zasad, Tunel Grič korišten više kao kulisa za privatne zabave i koridor za turiste i stanovnike. Projekt obnove Tunela ima puno potencijala. “Bogata povijest” o kojoj se govori u medijima, turistima je, ali i stanovnicima, potpuno neuhvatljiva, do te mjere da sam u razgovoru s čuvarima Tunela došla do zaključka da neki od njih ne znaju čemu je Tunel Grič uopće služio, dok su neki lakonski napomenuli da se on gotovo uopće nije koristio kao sklonište. S druge strane, turisti na recenzijama Tripadvisora napominju kako o Tunelu ne nalaze informacije, te mu definitivno nedostaje sadržaja. Detektirana je dakle, potreba da se povijesnom prostoru dade sadržaj koji će kontekstualizirati Tunel. No, kako je već navedeno, Tunel je od same izgradnje stvarao brojne kontroverze. One prisutne danas su vrlo simptomatične: pitanje autorstva projekata, pitanje dogovora sa stanovnicima Radićeve, pitanje sigurnosti i naposljetku pitanje namjene odraz su puno većeg problema. Problema sporazuma i planiranja realizacije. Upravo stoga neki mediji navode kako se radilo o Bandićevom predizbornom populizmu koji upravo zbog toga nije temeljito promišljen.

Neispričana priča

Tunel Grič iznimno je interesantno arhitektonsko dostignuće, ali i nositelj uspomena jednog grada. U potrazi za autentičnošću, Grad poseže za jednim spomenikom vremena, no u duhu liberalnog kapitalizma, on ga koristi za poboljšavanje trenutne turističke ponude vezane za Advent ili iznajmljivanje privatnim osobama. Postoji mogućnost da problem leži u razlučivanju toga koje povijesne slojeve bi u Tunelu valjalo prikazati, obzirom na to da  vrijeme u koje je nastao često nosi podznak “najmračnijeg doba u Hrvatskoj povijesti”. Također je moguće da problem stvaraju podaci nakon 1949. do kojih je nemoguće doći. Kako prezentirati povijesni sloj o kojemu Ministarstvo obrane ne želi da išta znamo? No, imajmo na umu da je ipak nemoguće poznavati objektivnu povijest. Povijest interpretiraju i njome se koriste oni na vlasti, pa stoga sumnjam da priča o Tunelu Grič s razlogom nije ispričana. Možda ona krije tamna, sramotna poglavlja povijesti nepodobna za prezentaciju turistima, ali i stanovnicima grada.

Maja Flajsig