Tin nam predstavlja plesnu točku arhitekture i ljudskog akta. Arhitekturu koja varirajući od sakralne, galerijske pa do svjetovne i stambene ukrštava ruke sa onom tjelesnom, arhitekturom pojedinca i formama našeg fizičkog bića. Forme su to koje su isto tako i stambeni prostori i hramovi i konstrukti umjetničke vrijednosti. Dok se arhitektura polako tranformira u akt čije ćemo oblike sada promatrati kroz jedan pomalo intimniji pristup. To su prostori poput: Arheološkog muzeja i Spomen obilježja hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata u Osijeku, Doma hrvatskih likovnih umjetnika, Hotela Westin i Francuskog paviljona u Zagrebu, Sv. Donata u Zadru, itd. Sve su to arhitektonski primjeri koje je autor izložbe ovjekovječio na fotografijama putujući diljem Hrvatske.
Zahvaljujući tome što se nije ograničio kontekstom određenog mjesta, kadrovi koje je sakupio tvore širu sliku. Sliku koja će široj publici evocirati sjećanja vezana uz njihov boravak uz ili unutar sličnih prostora s kojim su i sami imali fizičku interakciju, npr. dodirnuvši monolite spomen obilježja ili sjednuvši na stepenice tzv. Džamije. Stavivši nas tako u jedan poznati kulturološki okvir.
‘čovjek ne može bez arhitekture, ali ni arhitektura bez čovjeka’
‘u svojoj suprotnosti čovjek i arhitektura prožimaju se u svakom svojem segmentu, oblikom, namjenom, funkcijom, ali i sadržajem. svaki je čovjek arhitektonsko djelo za sebe, on oblikuje prostor oko sebe, ali i unutar sebe. stvara si namjenu, stvara svoj unutrašnji svijet koji nije ništa drugo nego kuća u kojoj svakodnevno obitava, u kojoj se sklanja, kojom prožima prostor oko sebe’
‘želim pokazati vezu kuće i njenog korisnika; prikazati ne samo detalj, nego i neke osnovne emocije u oblikovanju svođenjem arhitektonske zamisli i ljudskog tijela na apstraktnu formu’
‘u sebi nalazim svoj dom, a moje tijelo je moja kuća’
“Stanujem u sebi” je ujedno i intiman pogled u tokove misli našeg umjetnika. Za njega arhitektura i akt zajedno dišu i žive. Umjetnik je prostor sam po sebi. To je simbioza istih, a opet različitih bića. Simbioza koja se spominjala od antike pa do Le Corbuisuera, gdje se arhitektura kroji po mjeri čovjeka i prilagođava našim praktičnim i estetskim potrebama, čime automatski postaje produžetak našega bića. Zrelost pak samog akta podsjeća pomalo na velika imena hrvatske fotografije poput Aleksandra Karolyja. No za razliku od njega tijelo kod Tina u pokretu, ono diše i titra. Ono, kao i sam prostor, živi.
autor izložbe: Tin Kovač
knjižnica i čitaonica grada Popovače, lipanj 2016.
autor kritike: Juraj Buković
