Smiljan Radić

Click here to read in English.

Čileanski arhitekta hrvatskih korijena, tihim, meditativnim iskazom istura čileanski mit na svjetsku arhitektonsku scenu.

Mit, jer se njegovim izvedbama, izložbama i instalacijama, pored sopstvenog likovnog talenta, iskazuje identitetarna slika te južnoameričke države. To jeste svrha arhitekture, no u slučaju njegove prakse posebno suptilno izvođeno, naročito uzimajući u obzir današnju arhitektonsku praksu u kojoj se pitanja identiteta, naslijeđa i projektovanja unutar konteksta suviše često prihvataju površno ili uz upotrebu lažnih ili konfuznih elemenata.

Smiljan, čiji su preci emigrirali iz Dalmacije, kao da je prenio mediteranski mit, čvrsto ga usadivši u tle svoje domovine, čiju obalu zapljuskuju valovi Pacifika. Njegova praksa u tom kontekstu označava prodor evropskog promišljanja o arhitekturi i likovnosti uopšte, ciljano suočena, ali nikada sukobljena sa posebnom slikom Čilea.

Svjedočanstva o tom preklapanju vrlo su jasna od njegovih ranih izvedbi. Imena pod kojima su poznati njegovi objekti također ukazuju na duboko poštovanje i estetičnost postupka projektovanja. Casa de Cobre, prvi korak u opusu, izveden 1999. godine, predstavlja ranu naznaku onoga što će Smiljan dosegnuti projektujući Copper House 2, par godina potom. Konfuznu konkluziju sačinjavaju potpuno oprečni elementi objedinjeni u pojedinačne sklopove koji će postati obilježje Smiljanovog rada: vertikalni drveni roštilj, ubjedljiva upotreba fasadne obloge i svojstveno naglašen, nelogičan element konstrukcije.
Inicijaciju izvršenu sa Casa de Cobre, na primjeru Copper House 2 iz 2005. godine, Radić maestralno uobličava u filigransku izložbu svih prepoznatljivih arhitektonskih elemenata kuće, koje nam je ostavilo 20. stoljeće. Copper House 2 kao da je, svjesno ili ne, pozajmio, te na najfiniji način iskoristio pregršt sitnijih ili uočljivijih detalja, sve zajedno ih predstavljajući u potpuno nezavisnoj strukturi koja navedene elemente skriva, odajući ih poznavaocima, dok se ostalima, u svojoj konačnoj pojavnosti, prikazuje kao primjer potpune estetike.

Tu se miješaju svi pozitivni elementi ranog modernizma, pretjerana dinamičnost, skoro pustinjska osobenost te eksplicitno naglašavanje upotrebe modernih materijala, dok čitavu priču (poemu) dopunjuje maštovitost postmodernog poteza obogaćenog ironičnim elementima. Ako su vitki bijeli profili i palubastost jedne strane objekta, kao i cjelokupna markantna slika, jasne aluzije na Farnsworth House, onda gore navedeni citati, te blaga ironija i samosvjesnost definitivno vuku korijen od Vana Venturi House. Dovoljno je spomenuti dijagonalne elemente svjetlarnika ili prozora, toliko karakteristične na oba primjera, da se stiče utisak kao da Smiljan iz najubjedljivijeg uvjerenja odaje poštu velikanima prošlog stoljeća, istovremeno iskazujući ogromnu arhitektonsku erudiciju, vrlo dobro sublimiranu u sopstveni iskaz. Potonje uopšte ne mora biti posljedica svjesnog autorovog principa, niti htijenja, ali su u konačnici prepoznate navedene pretpostavke.

Naredni veliki korak u praksi predstavlja Chilean House, izvedena 2006. godine, s kojom Radić pokazuje već stečenu zrelost, uz sada veći odmak ka ranijim epohama moderne. Naime, svi njeni elementi, razvijani tokom burne prve polovine 20. stoljeća, stameno obitavaju unutar forme toliko prepoznatljivo tipične za Južnu Ameriku ili njenu pacifičku stranu. Ako bi Villu Tugendhat mogli zamisliti na bilo kojoj padini, bilo kojeg evropskog grada, to Chilean House možemo smjestiti i doživljavati jedino u kontekstu posebne scenografije kakvu pružaju Ande. Chilean House iskazuje primjerenu prisnost arhitekte i cjelokupnog ambijenta koji ga okružuje i koju je Radić, svjesno ili ne, proživljavao od najranijeg doba.

Radićeva ostvarenja suštinski nikad ne odmiču od gore navedenog, tek u zavisnosti od karakterističnosti programa i specifičnosti ambijenta iscrtavaju sopstvenost, uvijek iznova posebnu i prepoznatljivu. Tako posmatrača, bez obzira na stručnost, namah privlače forme, kao one izvedene na objektima: House for the Poem of the Right Angle, House A, Mestizo Restaurant, Zwing Bus:Stop, te ostale izvedbe, studije i modeli, istovremeno ga uvlačeći u kontemplativni odnos spram hridi, pašnjaka, bulevara, trga, šumske čistine ili bilo kojeg ambijenta u kojem obitavaju.

Višestruk takav osjećaj preovladava kroz etape koje doživljava projekat budućeg regionalnog teatra u oblasti Biobio koji je odabran kao pobjednički rad na konkursu provedenom ranih 2000-tih godina. Smiljan kao da je htio smiriti, nikako usidriti, Nojevu barku, u potpuno nemirnom i talasastom arhitektonskom ozračju početka 21. stoljeća, predajući je na korištenje savremenoj generaciji. Višestruk, u smislu da sve faze prikazivanja dosta smjele forme namijenjene objektu javnog karaktera, predstavljaju i konačnu estetsku manifestaciju, a ne puki korak ka ostvarenju gradnje – model objekta sa predstavom konstrukcije u drvetu, prikazi na kojima doživljaj graniči sa spokojstvom nemirnog, nekakvog italijanskog majstora s početka 20. stoljeća. Ako se mladi Edouard Jeanneret fascinirao estetikom putničkog broda, preporučujući je, te upotrebljavajući nakon II svjetskog rata, onda se, naslijeđenim dogmama zrele moderne, Radić osnažuje udahnuti i izgubljenu mitološku aluziju.

Iako od kritike, među kolegama i stručnim krugovima, vrlo rano prepoznat i prihvaćen, te i pored neviđene individualnosti izraza, biran za profesora u najelitnijim svjetskim školama arhitekture, nagradu šireg dijela publike, poštovanje i poseban tretman prema dosadašnjem djelu, iskazala je narudžba Smiljanove vizije za Serpentine Gallery Pavilion, čast koju godišnje imaju najetabliraniji svjetski arhitektonski stvaraoci. Šarolikost modernog postupka, koja je tada već počinjala bivati sterilnom i očekivanom, ruši vizija koja je parkovskoj površini ispred Serpentine Gallery donijela, te evropskom tlu simbolično povratila, senzibilitet mediteranskog mita.

Za razliku od arhitekture namjenski određenijih objekata koje je izveo, ovdje Smiljan trasira sopstvenu putanju kao i putanju, ne kulturnog naslijeđa, već mnogo kompleksnije, sopstveno zamišljenog ambijenta, s jasnim korijenom nastanka. Tu je pojam organske forme obogaćen organskom slikovitošću materijala, dok je sama forma biološka, tretirana kao ljuspa, larvina ovojnica ili čak nakupina različitih materijala koju životinje skupljaju kao boravište ili jednostavno odbacuju. Sve to iz temelja, a temelji strukture su nemarno položeni, grubi, a vitki kamenovi, izokreće prijašnja rješenja koja naglašavaju spremnost modernog čovjeka da promisao traži u određenoj vrsti super-modernog mita savršene materijalizacije. Kao da Smiljanov paviljon nije premnogo nadmoćan i kao eksperiment i kao iskaz revolucionarne upotrebe materijala, dok stoji oslonjen na nešto što nedvojbeno predstavlja južnoamerički menhir, otimajući primat prahistorijskog, baš na mjestu na kojem je evropsko prahistorijsko naslijeđe najočitije.

Suptilno predstavljena arhitektonska erudicija, snažan osjećaj prisnosti spram okruženja, izveden iz poštovanja ambijenta koji ga okružuje, prvenstveno jačaju Radićevo autorstvo, po kojem je on već globalno cijenjen i čije ćemo dosege tek otkrivati.

Mirza Mehaković, dipl. ing. arh.