Skupljam trenutke i „zube nostalgije“ s poda ⋆ Tristotrojka

(Većinom) vizualni esej o fotografiji, nostalgiji i RE:EASA-i

Autor: Sotiris Frankos
Prijevod: Filip i Mislav Georgiev-Štimec

Počeo sam fotografirati još dok sam bio duboko u depresiji. Ili, preciznije, počeo sam fotografirati zato jer sam bio u depresiji. Bio je to način kojim bih se prisilio svjesno tražiti ljepotu u svemu. Obećajem, ovo nije jadikovka (no, valjda će dobro poslužiti da me brzinski humanizira publici potpunih stranaca), i uistinu je relevantno za što slijedi, budući da na neki način ove fotografije EASE u Hrvatskoj predstavljaju istu misao.

Prikazani ljudi su iscrpljeni, ili jer su spavali do kasno ili zbog moga glasnog hrkanja. Možda je njihova radionica zahtijevala od njih rad nakon večere – ovakve stvari znaju hraniti čitave revolucije. Osim ako ne jedu na fotografijama, najvjerojatnije su bili gladni. I vjerojatno im je trebalo tuširanje.

Nakon nekog vremena preostajete samo ti i tvoja sjećanja kojima ne možeš vjerovati i, ako si sretan, fotografije koje ti mogu pomoći u tome. I dok ih gledaš shvatiš kako je sve što se u trenutku činilo neugodnim, sada potpuno nevažno, ali su prijatelji i dalje prisutni i cijelo je iskustvo ispalo većim nego zbroj pojedinačnih dijelova. Na neki je način gorko-sladak osjećaj jer znaš da se ovo neće ponoviti, ne sa istim ljudima, ne na istom mjestu. Stoga provedeš ostatak života sjećajući se i misleći „Nije li to bilo lijepo?“ Odrasteš i imaš djecu i postaneš star i oni imaju svoju djecu i onda im pričaš sjedeći u svom stolcu pored kamina jedne hladne večeri o onom jednom nevjerojatnom ljetu u Hrvatskoj kad si upoznao zanimljive ljude i radio na zanimljivim stvarima s njima i na barem kratko vrijeme si pobjegao od svog osrednjeg/normalnog (izaberi) života. Mislim, to je barem jedan način.

Ništa na svijetu nije zaista jedinstveno – čak ni ti, štogod ti majka govorila – i ove fotografije bi trebale služiti kao podsjetnik na to. Podsjetnik da ponekad trebaš samo udariti nostalgiju šakom u lice i iskoristiti to kao motivaciju za napraviti nešto jednako dobro, ako ne i bolje. Nešto novo vrijedno fotografiranja. Nemoj gledati u prošlost za dobrim vremenima, gledaj u budućnost za boljima. Ne izgleda kao da dolaze? E pa natjeraj ih. Sad si veliki dečko/cura/osoba. Ne možeš vidjeti osmijeh nostalgije osim ako ne krvari, bez zubiju.

To je razlog zašto fotografiram. To je također i razlog zašto EASA opstaje i zašto joj se vraćamo. No, dosta odugovlačenja. Vjerojatno bih trebao pustiti fotografije da pričaju same za sebe.