Promjena je jedina konstanta – osim ako čekaš Konstantinov povratak.
autor: Sotiris Frankos, Atena, Grčka
“Bog je mrtav; ali zbog načina čovjeka, još uvijek bi mogle biti pećine tisućama godina u kojima se njegova sjena vidi.”, Friedrich Nietzsche
Kada je Nietzsche proglasio smrt boga, mislio je na čovječanstvo u post-prosvjetiteljskom svijetu koje shvaća da svemirom ne upravlja božanska providnost. Bog kao koncept postaje suvišan u funkcionalnom društvu. Vlada tada može biti od ljudi i za ljude, umjesto da je izabrana kakvim božanskim pravom. Moralnost više nije objektivna i odozgora nametnuta jer je njen okvir moguće postaviti filozofijom.
Vjerske institucije oduvijek su bile većim dijelom, ako ne i potpuno, preskriptivne više nego deskriptivne u pitanju vlastite funkcije; takoreći, u većini svojih manifesta opisuju kako nešto mora biti umjesto kako nastoji biti. U svemu neizbježan tradicionalistički pristup morat će se odraziti i na vjersku arhitekturu. Tako je oduvijek bilo.
Nije li?
Zapravo, ne baš. Crkva je prvo i osnovno oduvijek bila mjesto bogoslužja, i vjera se s pravom ne smatra najprogresivnijom kulturnom silom. Uvelike su izgubile svoju središnju ulogu u životu individue u suvremenom zapadnjačkom društvu, no u nekom trenutku u povijesti bile su mjesta koja kolaju društvenim životom, a nekim hodočasnicima i mjesto za odmor i noćenje tijekom putovanja. Te su sekundarne funkcije, neuzurpirajući onu primarnu vjersku, bile iznimno važne i nikada zanemarene, te su uzimane u obzir pri organizaciji crkvenog interijera.
Primjerice, u srednjovjekovnoj Europi kada je hodočašće postalo značajan vjerski trend, veće su romaničke crkve funkcionirale ne samo kao mjesta bogoslužja za lokalno stanovništvo već i kao točke atrakcije i odmora u sklopu većeg putovanja. Ponekad su crkvenim tlocrtima dodavani brodovi za potrebe noćenja hodočasnika, pružajući zaklon pobožnim prolaznicima. Predmeti vjerskog štovanja nizali su se uz obodne zidove, te uvođenjem ambulatorija u koji su smještani najvažniji od tih predmeta i koji je ponekad služio kao prostorna ekstenzija spomenutih brodova, crkveni su tlocrti odražavali svojevrstan kvazi-muzejski pristup u potpunosti sukladan njihovoj ulozi u ondašnjem kulturnom kontekstu.
Znatno istaknutije promjene u crkvenoj arhitekturi bile su one ovisne o tehničkim sposobnostima neke kulture i dostupnim joj materijalima. Izum nosive grede promijenio je oblik crkve jer su omogućeni bili otvori znatno većih dimenzija. Osim utjecaja na oblikovanje zgrade, propuštanjem bitno veće količine svjetla promijenio se i ambijent samog interijera. Ovakvim prilagodbama, poput onih na prozorima koji dobivaju vitraje i razrađenije detalje i time skreću poglede nagore, taj je ambijent fundamentalno drugačiji od romaničkog, i ne manje transcendentalan.
Zapravo, unatoč tome što je crkvena institucija za većine svog postojanja doživljavana društveno konzervativnom, kulturološki to nije uvijek bilo tako. Nekada je bila na čelu arhitektonske i umjetničke inovacije. Novonastali umjetnički pravci i graditeljske tehnike bile su s njome izravno povezane. Umjetnost i arhitektura predrenesansnog doba jedva su ikad bile odvojene od javnog života, a religija je bila u njegovom središtu.
Naravno, Istočna pravoslavna Crkva nikada nije prošla renesansu. Niti je ikada prisvojila gotički stil, niti i jednu drugu inovaciju u crkvenoj arhitekturi uvedenu na Zapadu iza Velikog raskola iz 1054. To ne znači da su njena bogoslužna mjesta kroz čitavo prošlo stoljeće ostala nepromijenjena, no prilagodbe koje se jesu dogodile minorne su u usporedbi.
U suvremenom svijetu nije pretjerano reći da je istočna pravoslavna crkvena arhitektura u pogledu svoje forme očigledna mimetika. Uzima oblik razvijen uglavnom iz konstruktivnih zahtjeva korištenih materijala i tehnike izvedbe nekog ranijeg vremena te ga u potpunosti izlijeva u betonu. Rezultirana monolitna struktura izgleda kao starije crkve na površinskoj razini. ali izostaje temeljna iskrenost i logika forme.
Ona ponavlja tipologiju kojoj je cilj bio stvoriti specifičan interijerski ambijent, pokušavajući prenijeti iste poruke transcendentalnog i sublimnog, i u potpunosti ju zanemaruje uvođenjem napadnih i nimalo diskretnih, te često vrlo luksuznih lustera. Ovo se razlikuje od prethodno prezentirane gotičke arhitekture; promjena je neizbježna, no čini se da nije bilo pokušaja da se transcendentalno zadrži redefinicijom njegova značenja. Ovdje nije riječ o finoj prilagodbi današnjoj kulturi – već o instituciji koja odbija promjenu s mišljenjem da je uklapanje moguće provođenjem najmanjih mogućih, materijalističkih promjena, i ne uspijeva shvatiti njene nematerijalne implikacije.
Kada bi se takve odluke svjesno donosile, posljedična bi arhitektura graničila s postmodernizmom u načinu na koji reproducira elemente nakon što ih je u potpunosti ispraznila od izvorne svrhe i značenja. Kao kada biste osobi koja za čitava života nije pročitala knjigu poezije zadali da napiše pjesmu. Očekujem da bi rezultat bio nešto što izgleda kao pjesma – ima ritam, rimu, sladunjavi jezik – no istodobno izostaje ona neopisiva, ali fundamentalna kvaliteta.
Stvar je ovakva – Biblija se baš i ne bavi arhitektonskim temama. Bog ne definira u nekoj bitnoj mjeri kako bi čovjekov dom trebao izgledati; nema riječi o božjem rukovođenju ovom katastrofom, ona je u potpunosti rezultat čovjekova djelovanja. Ne pozivam na radikalnu redefiniciju crkve kao takve, govoreći arhitektonski, iako moram priznati da mi ne bi smetalo, ni najmanje. Pozivam na shvaćanje da su brodovi crkve, kupola, apsida sve koncepti koji se mogu manifestirati i povezati na nebrojene načine. Samo im treba biti dopušteno, za početak.
Za očekivati je to od institucije koja dosljedno prikuplja sredstva za siromašne unatoč tome što nikada ne iskorištava svoju neizmjernu političku moć da se uistinu za njih bori, (a s druge strane njome koči napredak društva), ili mističnu neto vrijednost da ih sama podržava. Tradicionalizam je vjerojatno prevladavajući sada više nego ikad jer sada je to postalo pitanje preživljavanja. Ovaj pristup dosljedan je i ulozi crkve u širem suvremenom društveno-kulturnom kontekstu. Predstavlja sigurnu luku ljudima koji svjedoče mijenama društva koje se sve više udaljava od njihovih uvjerenja, morala i vrijednosti. Ugroženi promjenom, i očito ne shvaćajući njenu neizbježnost, Istočna pravoslavna Crkva nastoji zadržati status quo. I u svojoj nekritičnosti, čini se da je čitav smisao putem promašen.
Ali ej, ovi novi lusteri bacaju bogme dugu sjenu.
O autoru: Nedavno diplomirani arhitekt s interesom za fotografiju. Svjetovni humanist i potrošač medija i informacija. Svoju formalnu izobrazbu i osobna iskustva želi iskoristiti za oblikovanje našeg okoliša i pritom biti svjestan načina na koji on, zauzvrat, oblikuje nas.
