Na inicijativu Young Architects Program-a, osnovanog u svrhu podrške i promocije mladih arhitekata, te u suradnji s rimskim muzejom MAXXI, osmišljen je projektni zadatak privremenog multifunkcionalnog prostora u dvorištu spomenutog muzeja. U nastavku donosimo riječi o jednom od pet finalnih radova koje tipkaju autori iz Studija KolendićKrmek:

PALIMPSESTUS;  (lat.) ono što u sebi nosi tragove prethodnih oblika ili stanja

Razmišljanje o paviljonu unutar dvorišta MAXXI muzeja je meditacija o njegovom eksterijeru. To je kontemplacija o vanjskom prostoru fancy muzeja koji nas pokušava nagovoriti da mu se pridružimo. Pokušava nas posjesti u svoju sjenu i nanovo se dičiti svojom veličinom i grandioznošću, stvoriti od nas pasivnog promatrača i gutača njegovih ideja i tuđe umjetnosti. Nekada mu to polazi za rukom, nekada manje; nekada su ljudi svjesni takvog nastupa, a nekada mu vjeruju. Paviljon nastaje kao odgovor na monumentalnost muzeja. Muzej tvrdi da je javan i da su svi dobrodošli pod njegovo okrilje, ali realnost otkriva znatno strahopoštovanje koje zahtijeva unutar svoje mikro- i makrolokacije da u nj ulaze samo oni koji imaju čistu namjeru; zaposlenici, turisti, ljubitelji umjetnosti… Nema slučajnih prolaznika, ljudi iz kvarta, obitelji i djece iz susjedstva… Stoga je tema ljetnog paviljona tema javnog prostora i svega što pod taj pridjev spada.

Motiv koji se nametnuo, u gradu kao što je Rim, prostorni su i vremenski slojevi. Rim je pun iskustva kada su u pitanju slojevi života, rada, stanovništva i migracija, slojevi prirodnih katastrofa, političkih i društvenih previranja, nabori faza i era te brazde okoline i pejzaža.  U gradu beskrajne povijesti kontekst je sve, a istovremeno i ništa; on se slijeva u dubinu i otkriva nam slojeve, neke uvažene neke do kraja zanemarene.

 

Polazeći od trenutnog konteksta uzimamo samo ono što nam odgovara da bi projektirali novi paviljon, umiljat ovom vremenu, ali s naznakama da je nešto ispod ili iza ipak postojalo. Referiramo se na neizbježnu veličinu i formu muzeja, na trake nekog prošlog vremena i zemlje duboko ispod temelja koja je svjedočila povijesti prije MAXXI-ja, prostornim elementima koji su obilježili Rim i od njega napravili mali klišej. Inspiriramo se bojama, tonovima i sjenama baroka, te renesansne faze Rima kao grada. Linije koje nastaju su imaginarne, simbolične, iluzionističke; svakako dovoljne da bi ostavile trag.

Naglašena horizontalnost krovova bivših vojnih kasarni i jednaka raspodjela po terenu nastavile su se u sadašnjem vremenu, tvoreći tako minorne elemente kao klupe ili podglede, dovoljne da se taj genius loci ćuti. Eksploatiramo element luka, tako dragog svima koji se bave Rimom. Ne koristimo ga kao konstruktivni element koji drži nešto bitnije, već njegov negativ segmentiramo i umećemo u nešto drugo, gdje ga ne bismo očekivali. Kao metodu projektiranja uzimamo već spomenuti barok, eru koju definiraju strašni svjetlosni kontrasti, iluzije dubokog prostora i perspektive, izlazak iz tame u svjetlo, manipuliranje sjenama…

 

Preklapajući sve te slojeve jedan na drugi, izvodeći ih iz horizontale u vertikalu, iz sjene u svjetlo, s ruba u žarište, dobivamo povijesno nalazište ovog trenutka i ovakvog pogleda na svijet. Ta arheologija momenta na neki način manifestira želju za vraćanjem javnog prostora pod njegovo pravo značenje – kao prostor namijenjen igri i izražavanju mišljenja, kao arena za slučajna poznanstva, neugodne susrete s neznancima, i pozornica za glumu društvenih uloga i pozicija u kojima inače nismo…. Stvoren je ambijent nesavršenih elemenata u čijim se odnosima gubimo vizualno i perspektivno.

 

scenariji korištenja

Pokušavajući preokrenuti tezu Davida Riesmana o pojedincu post-industrijskog društva izgubljenog u usamljenoj gomili, iskrsnulo je igralište modernog čovjeka, u stalnoj čežnji i strahu da nešto propušta. Objekti sami po sebi rezolutno su nenarativni, ali njihovi su odnosi ono što nam priča priču i zbog čega paviljon čitamo u cjelini i kao cjelinu. Kao i R. Sennet, koji se protivi novovjekovnom planiranju gradova u kojem je riješena prometna mreža jednaka riješenom urbanizmu grada, mi negiramo kretanje kao način usmjeravanja samog procesa dizajna. On proizlazi instinktivno iz prostornih manipulacija.

Takvo širenje javnog može dotaknuti sve longitude mjesta kojima je potrebna neka intervencija. Kako bi to ograničili i paviljon sveli u humano mjerilo, superpozicioniramo oblik bez kraja i početka, smjera i granica, koji svoje sile širi jednako po cijelom obodu. Smještamo bazu kruga bez mjerila i konteksta te paviljon zaogrćemo tim područjem djelovanja, tzv. sphere of influence.

 

autor: Studio KolendićKrmek

ljetni paviljon muzeja MAXXI, Rim, 2018