Kristijan Mamić iz Tristotrojke je imao priliku razgovarati sa Blankom Levačić, jednom od voditeljica projekta Laboratorija arhitekture.
303: Što je potaknulo ideju ovog projekta? Jeste li imali neki posebni interes/iskustvo za rad sa srednjoškolcima ili vam je ovo bio prvi takav pothvat?
Prethodno Laboratoriju arhitekture Silvija Pranjić, Ana Martinović i ja pokrenule smo projekte „Nevidljivi prostori“ i „Moje školsko dvorište“. Ti projekti, iako mnogo manjeg obima, pružili su dobar uvod i početno iskustvo. Njihova poveznica je naglašavanje važnosti javnih prostora te istraživanje i aktiviranje potencijala manjih gradova kontinentalne Hrvatske (posebice Međimurja i Slavonije). Kroz te projekte pokrenuta je suradnja s Udruženjem arhitekata Međimurja, školama i Gradom Čakovcem.
Poticaj ideje Laboratorija arhitekture bila su i pitanja koja smo si nakon nekoliko godina rada u arhitektonskim uredima krenule postavljati: Koja je uloga arhitekta? Čeka li arhitekt uvijek nužno investitora koji definira narudžbu i program ili može sam pokrenuti i usmjeravati teme i projekte koje smatra bitnima?
Kada arhitekt preuzima ulogu pokretača, često preuzima i dodatne poslove poput povezivanja svih aktera te osiguranje i kontrolu financija, što ima svojih prednosti i mana. Prednosti su svakako lakše usmjeravanje projekta, moguća brža realizacija, bolji uvid u potencijalne probleme, a mana je smanjenje vremena za projektantsku ulogu arhitekta. Nakon Laboratorija arhitekture smatramo da prednosti ipak nadmašuju mane.
Laboratorij arhitekture sufinanciran je iz Europskog socijalnog fonda u sklopu poziva Umjetnost i kultura za mlade. Cilj poziva bio je poticanje mladih da aktivno sudjeluju u kulturnom životu zajednice. Prepoznali smo to kao priliku da se participacijom srednjoškolaca u svim fazama procesa stvaranja novog javnog prostora u Čakovcu omogući sagledavanje kompleksnosti, važnosti i snage arhitekture, ujedno i uputi jasna poruka mladima da aktivnim djelovanjem u kulturi i umjetnosti mogu biti dio vidljivih društvenih promjena. Prijavitelj projekta bio je Grad Čakovec, a partner Udruženje arhitekata Međimurja.
Tijekom osmišljavanja ideje i pisanja prijave pozvali smo Graditeljsku školu Čakovec i Gimnaziju J.Slavenskog Čakovec na suradnju koju su prihvatili uz veliku podršku i prepoznavanje važnosti edukacije mladih o arhitekturi i urbanizmu, te važnosti graditeljskih zanimanja i praktične nastave. Kasnije se u projekt uključuju Tehnička škola Čakovec i Srednja škola Prelog. Uži tim projekta nije imao iskustvo rada sa srednjoškolcima, međutim u provedbi su nam se pridružili i profesori uključenih srednjih škola što je znatno olakšalo rad. Bez podrške škola projekt ne bi bio moguć.
303: Smatrate li da ste uspješno proveli ciljeve koje ste si na početku projekta zadali? Kako se tijekom 14 mjeseci projekt razvijao; je li otišao nekim neočekivani smjerom, možda neplaniranim? Koliko je bilo mjesta za improvizaciju unutar planiranog okvira projekta?
Projekt je već u samoj prijavi bio logično strukturiran u 3 glavna elementa: Teorijska znanja o prostoru (niz predavanja i dvodnevno putovanje u Ljubljanu), Urbanističko-arhitektonske radionice (osmišljavanje, razrada i izvedba prostornih intervencija) i Festival arhitekture za mlade FAM (izložba projekta, stručna predavanja i mala radionica).
Improvizacija, tj. možemo to točnije definirati kao prilagodba, bila je nužna tijekom cijelog projekta, jer većinu svega što smo kao uži tim radili, radili smo prvi puta (rad sa srednjoškolcima, pisanje i vođenje EU projekta, financije, nabava, organizacija svih aktivnosti i slično).
Međutim osim užeg tima, uključen je bio i velik broj ostalih mentora (ukupno 25) koji nisu samo arhitekti već i majstori (profesori strukovnih predmeta), krajobrazni arhitekti, produkt dizajner, sociologinja i drugi. Provedba ne bi bila moguća bez zajedničke suradnje.
U projektu je izravno sudjelovalo 125 učenika, a izložbu je posjetilo još dodatnih nekoliko stotina učenika, studenata i građana. Izrazito smo zadovoljni provedbom, učenici su uz mentorstvo participirali u cijelom procesu te manjim intervencijama promijenili prostor zelenog poteza potoka Trnave u Čakovcu. Taj je prostor odabran kao glavna tema Laboratorija arhitekture jer se kroz njega učenike učilo sagledavanju prostora u mjerilu Međimurja (Trnava prolazi velikim dijelom županije) i mjerilu Čakovca (paralelno sa željezničkom prugom potok povezuje/dijeli grad na sjeverni i južni). Učilo ih se i o mikro-mjerilima poput pješačko-biciklističkih mostića, šetnice po nasipu, prostora odmora i igre. Bitno za provedbu je i što je dio prostora uz Trnavu u Čakovcu u vlasništvu Grada.
Ostvarene prostorne intervencije na Trnavi su:
1. Mostovi na Trnavi – oslikavanje mrežastih platna i njihovo postavljanje na 6 mostova sa svrhom poticanja građana na razmišljanje o prostoru Trnave
2. Staza kod Elektre – sadnja 10 stabala javora, osmišljavanje grafike i bojanje asfalta trima bojama, čime se monoton i dugačak pješački put bez hlada transformira u prepoznatljiv i ugodan prostor
3. Košarkaško igralište – bojanje košarkaškog igrališta kao apstraktni prikaz učeničke valorizacije gradskih sportskih terena
4. Zelena oaza – poticanje na opuštenije načine korištenja urbane opreme izvedbom ovješenih mrežastih ležaljki i velikih crvenih drvenih klupa. Upotpunjavanje mikroambijenta biljkama raznovrsnih boja, mirisa i izgleda
Naravno, s novostečenim iskustvom neke bi dijelove projekta promijenili, posebice prenošenje teorijskog znanja koje smo većinom ipak ograničili na ex cathedra predavanja. Sada bi taj element proširili i na debate, istraživanja, male skupne zadatke, igre i slično. U eventualnom drugom projektu nastojat ćemo poboljšati taj segment.
303: Na zamišljenoj vektorskoj skali koja varira od sporosti provedbe te naknadne manifestacije rezultata arhitektonskih natječaja, ako se uopće provedu za manje prostorne zahvate, te krajnjeg nemara za javni prostor, vaš projekt ostavlja pozitivan dojam. Vidite li ovakav tip djelovanja kao djelotvornu metodu kojom se, u relativno kratkom vremenskom roku, podiže kvaliteta javnih prostora?
Kod ovog projekta zadana ograničenja su zapravo i prednost. Od samo početka provedbe znalo se da se planirano mora ostvariti unutra vremenskog roka od maksimalno 14 mjeseci. Ukupni budžet svih aktivnosti projekta također je unaprijed bio definiran (462.760,00 kn). Nismo smjeli, a ni željeli dozvoliti probijanje vremenskih termina ili budžeta, što je zahtijevalo stalnu prilagodbu i disciplinu.
Pri pisanju prijave vodili smo raspravu predvidjeti li i izvedbene radionice ili stati na izradama maketa i skica, što bi olakšalo organizaciju. Međutim, željeli smo učenicima približiti cijeli proces, a i sami smo željeli da se nešto i izvede, jer tek time postaje i ostaje vjerodostojno, bilo uspješno ili neuspješno. Metodu rada u Laboratoriju arhitekture shvatili smo kao eksperiment, a odabrani prostor Trnave kao prostor istraživanja.
I sami smo sudjelovali na desecima natječaja, manje ili više uspješno. Često je frustrirajuće iskustvo tumačiti zadani natječajni program, iščekivati rezultate i čitati pretežno ne previše jasna objašnjenja rangiranja radova, bez naknadne zaista otvorene i stručne rasprave o pristiglim radovima. Međutim, time nikako ne smatramo da model arhitektonskih natječaja treba izbjegavati, možda ga treba modificirati.
Ne smatramo da se ovakvim manjim participativnim projektima može zamijeniti ili umanjiti uloga sveobuhvatnog prostornog planiranja, već jedno može i mora nadopunjavati drugo.
303: Osjećate li da bi ovakav vid nastave ili neki njen dio mogao zaživjeti kao predmet u osnovnim i srednjim školama, primjerice u graditeljskim školama u kojima nedostaje učenja o javnim prostorima grada? Ako da, kako/koji? Koliko je važno da se u što ranijoj dobi sadašnji učenici te potencijalni budući arhitekti i urbanisti osvijeste važnosti kvalitete javnih prostora koje svakodnevno koriste?
Kroz Laboratorij arhitekture bilo je zanimljivo uočiti da većina mladih, a vrlo vjerojatno i velik broj odraslih ne zna da se grad planira, da postoje planovi koji definiraju namjenu, katnost i slično. U školi se to ne uči, a u dnevnim medijima najčešće se prezentiraju samo ekscesne situacije, a vrlo rijetko se na sustavan način objašnjava što znači dobro planiranje grada i koji su pozitivni hrvatski i / ili svjetski primjeri trgova, škola, stambenih naselja, i slično.
Na radionicama s osnovnoškolcima postavili smo pitanje površine i obujma učionice u kojoj se nalaze. Velik broj učenika se zbunio i činilo im se da ne znaju odgovor, tek kada smo im postavili apstraktno pitanje o matematičkim formulama za izračun površine i volumena shvatili su da je to i odgovor. Povezivanje teorijskog znanja s konkretnom primjenom je zahtjevniji nivo prenošenja znanja, međutim bez toga nema istinskog razumijevanja naučenog.
Svakako bi se osnovna znanja o javnim prostorima trebala stjecati u školama, možda je to moguće implementirati u postojeće predmete. Drugi mogući oblik je i uspostava sustavne suradnje škola i arhitekata kroz izborne programe. Iz iskustva na ovih nekoliko projekata čini se da djeca i mladi najbolje reagiraju na učenje kroz rad s maketama, skicama, debatama o kvaliteti javnih prostora, šetnjom kroz vlastiti grad pod stručnim vodstvom i naravno ako je moguće kroz izvedbu konkretnih manjih intervencija.
303: Za razliku od arhitektonskog projektiranja na fakultetu ovim ste projektom otišli korak dalje, uistinu je došlo do razine izrade urbanog namještaja koji je bio dizajniran na radionicama. Smatrate li da bi se ovakva obrazovna metoda, koja rezultira zaista opipljivim rezultatom, u nekoj mjeri mogla reflektirati i na instituciju arhitektonskog fakulteta?
Reflektirajući se na razdoblje našeg studiranja (uži tim projekta upisao je Arhitektonski fakultet u Zagrebu 2004. godine) često smo se vraćali na temu nedovoljnog učenja o karakteristikama i kvalitetnoj primjeni materijala, te prevelike odvojenosti studenata od gradilišta, što kasnije rezultira manjkom znanja u oblikovanju građevina. Inspiracija bi svakako mogao biti Rural Studio. Naravno da arhitekti ne bi trebali, ni ne mogu zamijeniti majstore, no promjena uloga barem na kratko čini se kao kvalitetna metoda učenja i shvaćanja kompleksnosti arhitekture i izvedbe.
Ako od naše diplome to već nije ostvareno, bilo bi lijepo vidjeti da se u sklopu arhitektonskih fakulteta osim maketarnice, osiguraju i opreme prostori koji bi služili kao mala radionica gdje studenti mogu raditi s materijalima ili barem vidjeti i opipati vrste drveta, kamena i slično.
303: Kakve su reakcije učenika koji nakon uloženog truda vide da se njihovi misaoni procesi, sada manifestirani u stvarnosti, koriste od strane njihovih sugrađana? Uz to, kakve su reakcije samih sugrađana na rezultate vašega rada?
Reakcije sugrađana i medija bile su izrazito pozitivne, i sami smo bili iznenađeni količinom pohvala i podrške, što jasno pokazuje da Čakovcu, manjim mjestima, trebaju ovakvi projekti koji educiraju mlade, ali i konkretno poboljšavaju javne prostore. U sklopu izložbe projekta bilo je poučno razgovarati s građanima o njihovim opažanjima o kvaliteti i memoriji razvoja javnih prostora Čakovca.
Drago nam je što je i struka prepoznala važnost edukacije mladih, te smo projekt prezentirali i na „Danima arhitekata 3.0“ i na konferenciji „Merging the Split: converting Spaces into Places“.
Inspirativno je vidjeti učenike kako se pri izvedbi samoorganiziraju i brzo obavljaju zadatke, te sami predlažu moguće bolje načine izvedbe. Pozitivna energija se odmah osjeti i mladi taj prostor zaista mogu shvaćati kao svoj jer su u njegovom stvaranju i sudjelovali.
Učenici su u završnoj anketi istaknuli da žele nastavak Laboratorija arhitekture. Posebno su im se svidjele izvedbene radionice i izlet u Ljubljanu, te su istaknuli da žele više prakse, a manje teorije. Predložili su da bi se sljedeći projekti mogli baviti temama uređivanja okoliša škola, prostora za mlade, napuštenih prostora te javnih prostora okolnih sela.
To je svakako poticaj na daljnju suradnju Udruženja arhitekata Međimurja, škola, Grada i građana za bolje javne prostore i edukaciju mladih.
Više o projektu: labarh.org
