Godine 1983., François Schuiten i Benoît Peeters su objavili strip – priču ‘Zidovi Samarisa’ u magazinu ‘A Suivre’, te na taj način počinje suradnja iz koje će se roditi niz grafičkih romana koji razmatraju kompleksni univerzum takozvanih ‘Opskurnih gradova’. Iz Art Nouveau arhitekture Xhystosa, do monumentalne arhitekture koja podsjeća na fašističku ideologiju estetike Urbicande-a, primjetno je da su Opskurni gradovi u kontinuitetu sa određenim momentima naših stilova urbanog planiranja do sredine 20. vijeka. Benoît Peeters objašnjava da univerzum Opskurnih gradova prikazuje šta bi se desilo da je postojala ‘fraktura’ u vremenu, odnosno da je umjesto razvijanja prema onome što nam je poznato danas, arhitektura i tehnologija promijenila smjer od određenog trenutka kako bi slijedila do kraja put koji je u stvarnosti napušten u veoma ranom stadiju.
Brusel, izvor: http://www.lalibre.be/culture/arts/exposition-schuiten-createur-de-mondes-52dca8413570ba3e183e56fc
Na taj način, priča se kontinuirano razvija u frakturi naše arhitektonske prošlosti u izolaciji od trenutka frakture – retro-futurizam. U paralelnom svijetu zasnovanom na jukstapoziciji nekoliko različitih gradova, kritika koja se prožima kroz ove priče je kritika urbanog planiranja i prostorne organizacije. Sociološki, politički i ekonomski problemi nisu direktno spominjani, ali su gotovo uvijek povezani sa deficitarnim ili produktivnim urbanim planiranjem, a mnogi od njih se javljaju kao posljedica urbanog planiranja: Urbicande je društveno nestabilan grad, jer je Južna Obala mnogo razvijenija od Sjeverne; Brusel se dovede na prag bankrota sa svojim planom potpune ponovne izgradnje, koja se ne izvede, te ostavlja grad u ruševinama. S druge strane, mnogi gradovi imaju zidove koji segregiraju opasna i nerazvijena predgrađa od razvijenih središta grada.
Mylos je u potpunosti industrijski grad te je vođen korporacijom vlasnika tvornica, koji eksploatišu djecu i radnike općenito. Zvuči poznato?!
Brusel, izvor: http://pendientedemigracion.ucm.es/info/angulo/volumen/Volumen03-2/varia08.htm
Arhitektura, ili, kako se u ‘Opskurnim gradovima’ često naziva Urbatektura, kao umjetnost projektovanja i građenja čitavih gradova, stoga postaje snažnija i impozantnija od samih gradova i njhovih stanovnika – ona postaje stvar koja postoji u sebi i sama za sebe, stvarajući prostor koji je samo indirektno društven.
Opskurne gradove možemo posmatrati kao heterotopije, koncept koji vodi porijeklo od Michel Foucaulta i opisuje prostore koji funkcioniraju u nehomogenim uvjetima, prostore koji su istovremeno i fizički i mentalni – na primjer prostor telefonskog poziva. Heterotopija prati obrazac koji su postavile ideje o utopiji i distopiji. Utopija je mjesto gdje je sve dobro, distopija je mjeste gdje je sve loše, a heterotopija je mjesto gdje su stvari drugačije – to jest, njeni činioci imaju malo ili nimalo shvatljive međusobne povezanosti. To su prostori alternativnih poredaka, što znači da uključuju prostore kontrole i discipline, često i pritvora. Jedan od njih je Samaris, koji zarobljuje i kontrolira posjetioca, sve dok ne shvati da je jedina živa osoba u čitavom gradu sačinjenom od rekvizita i setova koji su dizajnirani da ga zadrže zatočenikom. Drugi primjer je Galatograd, sagrađen kao ogromna kupola, na takav način da svi iz svojih stanova vide centar i druge stanove, sa velikim prozorima, bez zastora – očigledna inspiracija je zatvor Panopticon.
Većina gradova koji počinju kao selo koje se razvija i raste, te postaje gradom, pokazuju posljedice mjesta stvorenog kroz dug vremenski period radi korištenja, bez znakova urbanog planiranja, no, prolaze kroz impoziciju plana njihove radikalne i potpune transformacije od ‘skromnih’ gradova ka bogatim i impozantnim gradovima. Tada dolazi do konflikta između novog nacrta grada, predstavljenog kao rješenje za sve probleme, i prijašnjeg grada. Česta karakteristika naučnika i arhitekata ( u ‘Opskurnim gradovima’ poznatiji kao ‘urbatekti’) u univerzumu Opskurnih gradova je nedostatak prosječnosti – njihova rješenja su uvijek ekstravagantna i revolucionarna, a promašaji su im istih razmjera. Ovo je povećano time što se nauka u ‘Opskurnim gradovima’ konstantno suočava sa neobjašnjivim fenomenima koje je nemoguće kontrolisati, te ometaju razvoj novoizgrađenih gradova – na primjer, čovjek koji baca obojenu sjenu, djevojčica koja raste nagnuta na abnormalan način zbog gravitacijskog utjecaja drugog planeta, te slučaj mreže Urbicande-a, kocke nepoznatog porijekla od nepoznatog materijala, koja raste i multiplicira se, zaposjeda čitav grad, te postaje dio gradske strukture na način da njen rast ne uništava postojeću strukturu, nego prolazi kroz nju, ali dozvoljava gradnju na sebi. Ova mreža postaje metafora za nacrt grada, koji je nametnut gradu i njegovim stanovnicima te radikalno mijenja njihov način života.
Tkivo Urbicandea, izvor: https://www.altaplana.be/_media/blog/2015-08-16/fiebre_urbicande_3.jpg
___________________________________________
Naracija u utopijskoj literaturi je zasnovana na distanciranju – priču pripovijeda (ovdje i pokazuje) narator, koji je pronašao nekog ko bi mu pričao o utopiji, pa kroz tu distancu između inicijalnog posmatrača i čitaoca, ovi gradovi zauvijek ostaju udaljeni i nedokučivi. Opskurni.
The Leaning Girl, izvor: http://www.examiner.com/slideshow/the-leaning-girl
Priča o nastanku Opskurnih gradova je ispričana u romanu ‘Toranj’, te je najbolje citirati Eliasa Aureolusa Palingeniusa, jednog od likova, dok pokušava objasniti njihovo porijeklo:
‘Svemir (…) se sastoji iz četiri nivoa. Prvi, materijalni, je opipljivi svijet u kojem živimo (…). Drugi, spiritualni, je svijet naših misli, snova i želja. Treći je astralni (…) i on je ekvivalent u kosmičkom poretku materijalnog svemira (…). Četvrti je božanski svemir – nedokučiv poput spiritualnog, ali toliko dalek da ga je teško i zamisliti.
U početku, Toranj je zamišljen po slici svemira: struktura koja bi omogućila odbacivanje razlika između nivoa, te se postupno približila božanskom (…), da bi postajao tanji i čišći kako raste, odbacujući svu težinu i nečistoću. Na taj način bismo dosegnuli dušu Tornja, pravu svrhu građevine.
Sve ovo je bila teorija (…), simbolizam korišten od strane filozofa, kako bi ih ljudi razumjeli. Ali, to je grozna naivnost, užasan apsurd je htjeti izgraditi ovakav toranj, koji je trebao ostati samo slika.’
( Schuiten/Peeters 1989: 55,56)
Mit o nastanku Opskurnih gradova, sa svim svojim komplikacijama kroz relaciju ideala i materijalnosti, djeluje kao uvod u svijet gdje se nacrt i izgradnja uvijek odnose jedno prema drugom na problematičan način. Distopijskih elemenata ne nedostaje: Mylos je grozomorni industrijski kompleks, Brusel je duboko tehnokratski, republika Sodrovno-Voldachie je očigledno totalitarna, a Eugen Robick, arhitekta Urbicande-a, je anti-utopijski arhitekta koji smatra da su njegovi nacrti predobri za nedostojnu populaciju Urbicande-a. Fiksacija gigantskim urbanim strukturama i činjenica da ovi gradovi poništavaju i krivotvore svoje istorijske podatke, također svjedoče o totalitarističkim tendencijama.
Grad Alaxis, izvor: http://ww1.sinaimg.cn/large/b7d85047jw1ezolekl9pfj20p00zjnay.jpg
S druge strane, postoji nekoliko gradova koji su predstavljeni kao utopije – sretna mjesta, poput Calvani-ja i Alaxis-a, te neki koji graniče sa distopijama, poput Xhystosa i Pahrya. Ne treba zaboraviti da je na mapi zabilježeno postojanje još mnogo gradova, što daje nagovještaj da rad Schuitena i Peetersa nije završen.
Neke od velikih prepreka prozivanja ovih gradova utopijama su posljedice izgradnje nacrta i promašaja i katastrofa koje su pratile, re se na taj način susrećemo i sa izrazom „utopija sa manom“,koji predstavlja temeljnu dilemu o cijeni koju smo spremni platiti, ili tražiti da drugi plate, kako bi postigli dobar život. Svaki od ovih gradova bi se mogao svrstati u određenu kategoriju, ali na taj način bismo propustili cjelokupni efekat Opskurnih gradova kao univerzuma. Utopija, distopija, kritička utopija, kritička distopija, utopija sa manom, heterotopija – sve nas vode do kategorije koja ih sve obuhvata – meta-utopija (u ovom slučaju grafička meta-utopija).To je tip utopije koji je studija mogućila i problema žanra i njegovih varijanti, te se kao takva stvara iz šarolikog polja utopijske kulture i razmišljanja i usmjeravanja na samog sebe, a ne na spoljašost sa kojom bi se mogao porediti. Ovo se može vidjeti u imenu jednog od glavnih gradova – Urbicande, što znači ‘grad nad gradovima’. Dva načina na koji se ovaj tip manifestuje u ‘Opskurnim gradovima’ su temporalni element – postoji jasna ideja istorije i prostorni element – nekoliko je gradova u ovom univerzumu koji su, manje ili više daleko od tradicionalne utopije (utopije svakako nisu savršena mjesta, samo su bolja od stvarnih), ali se kroz ovaj diverzitet i njihovo međusobno poređenje očituje meta-utopija. Kroz mnoštvo hipoteza, a nijednom savršenom, Schuiten i Peeters nam daju izbor i ohrabruju nas na kritiku prikazanih modela. Višestrukom utopijskom vizijom, autori odbijaju da predlože jednu, potpuno funkcionalnu formu društva. Igru izgradnje i društvenog razmišljanja nastavlja čitalac kroz kontinuiranu kritiku onoga što je pročitao i onoga što to štivo projicira.
Neke od velikih prepreka prozivanja ovih gradova utopijama su posljedice izgradnje nacrta i promašaja i katastrofa koje su pratile, te se na taj način susrećemo i sa izrazom „utopija sa manom“.
Katarina Bošnjak
Izvori fotografija
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15
ww1.sinaimg.cn
www.lalibre.be
pendientedemigracion.ucm.es
www.paulgravett.com
popupcity.net/obscure-cities-on-the-other-side-of-the-sun
theobscurecities.com
www.metronews.fr
sequart.org
www.examiner.com
majorspoilers.com
citytaste2008.blogspot.ba
www.altaplana.be
Tekst je objavljen u 5. broju časopisa Tristotrojka.
