Arhitektura je zamrznuta glazba – J. W. von Goethe

Možda je to postao jedan od klišeja kojima se nastoji opisati analogija arhitekture i umjetnosti. Međutim, vječito pitanje je li ona umjetnost, znanost ili zanat, ovom usporedbom postaje nevažno. To nije ni bitno, jer ona ne mora biti ni jedno ni drugo – arhitektura nadilazi tako stroge binarne klasifikacije i polarizacije – je li ona kreativna ili tehnička disciplina, funkcionalna ili ne, posve je nebitno. Ono što je sigurno, njezin je snažan utjecaj na ljude i njihove emocije. Ona nesvjesno utječe na čovjekovo ponašanje u izgrađenom okolišu, nekad uvjetuje njegove radnje i navike, a nekad pak potiče na divljenje, kritiku ili gađenje, često i na nerazumijevanje. Nekad traži i nudi opipljiva rješenja, a nekad želi apstraktno hipotetiziranje.

Međutim, glazba je daleko jednostavnija. Čak i apstraktnija, a opet svima razumljiva. Njezin ritam svi svjesno prepoznaju, strukturu joj prihvate bez da ju analiziraju – jer nerijetko je sama po sebi jasna – dok je u arhitekturi put do takvih opažanja često zamršen. Pa ipak, zajedničko im je da obje pobuđuju nedvosmislene osjećaje. Obje stvaraju jedinstvene ugođaje i atmosferu. Obje se urezuju u osobni spoznajni prostor i stvaraju šarene slike u mislima i uspomenama. Vezuju se uz doživljaje ili životne događaje i često podsvjesno sudjeluju u stvaranju osjećaja identiteta i pripadnosti.

Pokušaj približavanja arhitekture i glazbe te otkrivanja njihove tajne veze dogodio se u prostoru Društva arhitekata Rijeke, 27. siječnja 2017. godine. Pod lajtmotivom Space is only noise if you can see, tek formirana Sekcija mladih DAR-a priredila je izložbu u kojoj je u zaista kratkom roku uspjela dočarati kako se arhitektura i glazba ne razlikuju koliko se čini na prvi pogled. Iznenađujući interes javnosti manifestirao se ne samo u neočekivano velikoj posjećenosti, nego i u dubljem interesu za temu uz pojedine pohvale da je to najzanimljivija izložba koju su vidjeli u Noći muzeja i pitanja do kada će trajati, ne bi li mogli dovesti još koga da ju pogleda – a činilo se da će djelovati nedorečena ili nedovršena.

Tema je proizašla iz teme cjelokupne Noći muzeja: Glazba i glazbeni velikani i njihov utjecaj na društvo, koja je interpretirana na različite načine u hrvatskim muzejima i kulturnim institucijama, koji su između ostalog prezentirali glazbenu baštinu i njezine stvaratelje kroz povijest te organizirali glazbene programe, ističući važnost valorizacije i prikupljanja glazbene materijalne i nematerijalne kulturne baštine. Ova se izložba u DAR-u stoga bazira na povezivanju arhitekture i glazbe. Podijeljena je na nekoliko tematskih dijelova.

Kako čuti arhitekturu

Pri ulazu na izložbu, pažnju plijeni audio-vizualna projekcija naslova Kako čuti arhitekturu. Izabranim kadrovima, prelaskom pogleda po cjelini i detalju, prikazuju se više i manje poznati karakteristični arhitektonski primjeri iz pojedinih razdoblja. Od elegantnog gibanja lukova do asketski strogih pravih kutova, svakome je primjeru pridružena glazbena pozadina koja mu najbolje odgovara. Naravno, kako bi priča bila zanimljiva i manje predvidiva, pomiješane su vremenske epohe građevina i pozadinske glazbe – to jest, razdoblje nastanka glazbe ne odgovara vremenu nastanka zgrade.

Kao što se u arhitekturi preklapaju različiti slojevi, naglasci, vertikale i horizontale, bliži i dalji planovi, i u glazbi se analogno tome izmjenjuju glasnoća, tišina i suptilni detalji te se isprepliću različite istaknute melodije i prateće harmonije, stvarajući raznovrsna raspoloženja. Poput muzike koja može biti u rasponu od lagane i opuštajuće do mračne i napete, i arhitektonski oblici mogu biti impozantno brutalistički, skromno introvertirani ili pak razigrani. Prije svega, možda ne najbitnije, ali svakako najuočljivije obilježje glazbe je tempo, ritam i takt − a upravo su to i najčešće odrednice arhitekture: ritam oblika, pročelja i elemenata.

Gotovo svakom arhitektonskom obliku moguće je pridružiti neku vrstu zvuka ili glazbe, i to na dvije doživljajne razine − prva je dojam atmosfere ili ugođaja koji bilo koji prostor (unutrašnji ili vanjski) stvara, pobuđujući izvjesne osjećaje. Druga razina traži malo dublje sagledavanje pojavnosti neke građevine koja komunicira svojim jezikom, ovisno iz kojeg se kuta sagledava ili u koje doba dana se doživljava. Ne samo što svako pročelje ima jasan odnos proporcija, ritma i oblika, koji se kao skladna cjelina mogu pretočiti u glazbu, nego i svaki njegov detalj ili ornament krije svoju vlastitu priču koja može biti individualna i ovisiti o nečijem subjektivnom tumačenju. Stoga je u projekciji stavljen naglasak i na povećanim detaljima i motivima koji ponekad možda imaju i jači glazbeni dojam od same cjeline.

Ako je glazba skulptura u vremenu, onda je arhitektura skulptura u vremenu i prostoru. Neovisno o tome radi li se o arhitekturi koja je fluidna i zakrivljena ili kruta i ortogonalna, ako njome upravlja red ili nered, ako je ona masivna i čvrsta ili lagana i prozračna – ili pretapanje obaju – s pravom se može reći da je na svoj specifičan način arhitektura ujedno i muzika.

Naše muzičko putovanje započelo je svima prepoznatljivom tonalnom glazbom, “uhu ugodnom”. No, ostatak izložbe pokazat će da postoji i drukčija vrsta muzike – ona koja je kaotična, možda nerazumljiva, neobična, uznemiravajuća i disonantna. Ona isprva možda zvuči kao nasumična improvizacija, ili pak kao da izvođač nema pojma što radi s instrumentom. Ipak, vidjet ćemo da se i ona može vezati uz arhitekturu.

Iannis Xenakis

Središnje mjesto u glavnom konferencijskom prostoru zauzeo je drveni model segmenta fasade Le Corbusierovog samostana Sainte Marie de La Tourette, inspiriranog glazbom Iannisa Xenakisa, grčko-francuskog eksperimentalnog skladatelja i teoretičara glazbe, ali istovremeno i matematičara, arhitekta i inženjera. On se smatra važnim skladateljem koji je pomogao u razvitku suvremene atonalne klasične glazbe 20. stoljeća. Bio je začetnik uporabe matematičkih modela u glazbi kao što su teorija skupova, nasumični procesi i teorija igara. Istraživao je i usavršavao principe serijske glazbe koja se ne temelji na dotadašnjem poimanju pažljivo i smisleno organiziranih tonova u raznolike ljestvice oko nekog centralnog tona, već na tonovima koji su posloženi prema brojčanim, matematičkim i statističkim principima, kao i teoriji vjerojatnosti.

Za razliku od tonalne glazbe koja romantično pobuđuje čitavu lepezu osjećaja od radosti i optimizma do tuge i straha kroz harmoničan odnos i ispreplitanje frekvencija, atonalna često ne pobuđuje nikakve osjećaje. Ona naprosto postoji kao odraz prirodnih procesa i zakona na temelju kojih je nastala, uz maksimalno isključenje romantizma i tendencioznosti skladatelja koji nema namjeru dirnuti nečije emocije, nego pobuditi interes. On znanstveno proučava nove oblike glazbe, fasciniran metodama njihova nastanka. Predvodnik post-tonalnog preokreta u glazbi bio je Arnold Schönberg koji je među prvima službeno definirao razlaganje i nove načine spajanja muzičkih elemenata (visine tona, timbra, glasnoće, teksture, melodije, harmonije itd.) Ipak, Xenakisova glazba nije potpuno dekonstruirana na sastavne dijelove. Zadnji prepoznatljivi element – ritam – nije ukinut i ima važnu ulogu u nekim njegovim poliritmičnim kompozicijama. Krajem pedesetih počeo je raditi na računalima te je utjecao na razvoj eksperimentalne elektronske i računalne glazbe.

Kako se dvoumio kojoj se od dviju karijera potpuno posvetiti, integrirao je glazbu i arhitekturu u svojim arhitektonskim radovima. Oblikovao je glazbu za postojeće prostore, kao što je oblikovao i prostore koji će biti integrirani s nekim skladbama. Najvažnija su mu djela: Metastaseis (1953.-54.), gdje svaki glazbenik u orkestru ima neovisnu solo dionicu, udaraljkaške skladbe Psappha (1975.), Pléïades (1979.) te skladbe koje su dodale treću dimenziju i puniji doživljaj zvuka, u kojima je glazbenike razmjestio među publiku, poput Terretektorh (1966.). Valja spomenuti i dotad neviđenu inovaciju: Xenakisov osmišljeni UPIC računalni sustav koji je pretvarao unesene vektorske grafike i crteže u glazbene sekvence. Ukratko, to je, kako ju Xennakis naziva u svojoj knjizi, “formalizirana muzika”.  Glazbi nije dan zvučni, nego vizualni oblik, pa otuda jasna integracija s arhitekturom. Zvuk je samo posljedica koja svjedoči o procesu stvaranja.

U manjoj, zamračenoj sobi za sastanke nasuprot ulazu formirana je ograđena niša s tri ekrana na kojima se moglo pobliže promotriti i detaljnije poslušati neke Xennakisove skladbe vizualizirane na spomenutim arhitektonskim djelima, kao i kratki dokumentarni film.

  • Interpretacija fasade samostana La Tourette na isječku skladbe Metastaseis.

  • Xenakis priča o početku svoje karijere i o vezi matematike, arhitekture i glazbe.

Samostan St Marie de la Tourette

Xennakis je stvorio nekoliko projekata za koje se s pravom može reći da su izravan spoj arhitekture i muzike. Kao arhitekt, prvenstveno je poznat po svome ranom radu u suradnji s Le Corbusierom: već spomenutom samostanu Sainte Marie de La Tourette te Philipsovom paviljonu na Svjetskoj izložbi 1958. godine. Samostan La Tourette u blizini Lyona u Francuskoj dovršen je 1960. i spaja tradicionalni prostorni koncept organizacije soba oko velikog centralnog zatvorenog dvorišta – klaustra, s asketskim brutalizmom golog betona. Jedna je od zanimljivosti projekta pozicija na kosom terenu koja je onemogućila klasično dvorište, zamijenivši ga sustavom hodnika i rampi za postepeno svladavanje visinskih razlika. Masivni volumen kapele zatvara dvorište i povezuje visinski i prostorno sva tri krila samostana. Slijedeći Le Corbusierove principe, teren je netaknut i ostaje prirodnom padinom bez terasa, dok je čitav kompleks podignut na stupovima.

Najvažniji je detalj samostana slojevita ritmičnost na pročeljima. Staklene stijene, tzv. “valovite staklene površine” (pans de verre ondulatoires) na vanjskom pročelju Xenakisovo su djelo na kojem se dvosmisleno iščitava valna priroda zvuka i glazbe: u ritmičnom zgušnjenju i razrjeđenju vertikala te sinusoidalnim gibanjem horizontalnih prečki gore-dolje. Višestruki horizontalni potezi prečki na nekoliko različitih visina stvaraju polifoniju i harmoniju. Šire i uže betonske vertikale pozicionirane s vanjske, a ne unutarnje strane, protežu se od poda do stropa, prekidajući horizontalnost pročelja kojim dominiraju. Harmonijom proporcija ostakljenja dirigira Le Corbusierov Modulor kojega je Xenakis koristio u svojem dizajnu. Dapače, iza većine Xenakisova skladateljskog opusa stoji upravo taj arhitektonski sustav zlatnih proporcija, isto kao što se u njegovom arhitektonskom djelu nazire glazbeni ritam. Očito je da su glazba i arhitektura za njega nerazdvojni.

Upravo je jedan kvadratni isječak tog ostakljenja, točnije grafika Vincenta Eppela, pretvoren u maketu u umanjenom mjerilu. Nedostatak vremena onemogućio je daljnju razradu tog motiva, međutim već sam način prezentacije pročelja, izdvojenoga iz konteksta poput predmeta nekog ispitivanja i analize, intrigantno osvjetljenog u mračnom prostoru, neposredno dočarava djelić dojma te građevine. Naravno, maketa nije samo vizualni fenomen, nego i opipljivi doživljaj u poznatom materijalu. Po njoj se može prelaziti prstima i raznim metalnim ili drvenim štapićima vodoravno i okomito, čime više ljudi proizvodi zvuk i ritam.

Reinterpretacija fasade La Tourettea

Veliki dio zida u glavnoj prostoriji zauzima nekoliko metara dugački plakat koji utjelovljuje motiv izložbe “Space is only noise if you can see” − riječ je o transkriptu nota istoimene pjesme mladog američkog glazbenika Nicolasa Jaara koji je poslužio kao svojevrsna inspiracija za izložbu, a čije su se pjesme mogle slušati u opuštenoj atmosferi na kraju glavne dvorane. Naime, motiv samostana La Tourette proširen je tako da je notni zapis pjesme prenesen u “novu” fasadu nalik Xenakisovoj, pretvaranjem visina tonova u visine horizontalnih prečki, dok ritmička struktura pjesme odgovara rasporedu vertikala. Time je stvorena naša vlastita grafika pročelja, kao subjektivna interpretacija melodije, harmonije i ritma Jaarove pjesme.

Samostan La Tourette bilo bi pogrešno gledati samo kroz prizmu glazbe. Potrebno ga je sagledavati i kroz svjetlost i sjenu. Uski obojeni procjepi u zidu kapele stvaraju igru obojene sunčeve svjetlosti na mračnom podu i zidu, projicirajući vanjski prostor poput camere obscure. Interijer postaje platno na kojemu se stalno izmjenjuju slike kako vrijeme odmiče. Glazbeno ostakljenje projicira se na tlo i mijenja svoju valovitu pojavnost u svakome trenutku s kretanjem sunca. Le Corbusier je davno izjavio da svjetlost i sjena zajedno otkrivaju volumen.  Kroz svoje stvaralaštvo on je taj odnos neprestano proučavao, a u suradnji s Xenakisom sintetizirao i dovršio. Posljednji je to korak u Le Corbusierovom modeliranju igre volumena na svjetlosti te prijelaz na proučavanje “projiciranog prostora” kojeg više ne određuju ni zidovi ni stropovi, već isključivo svjetlo. On poprima drugačije kvalitete i gotovo da postaje impresionistički i dematerijaliziran − takoreći virtualan.

Philipsov paviljon:  Le Poème électronique

Druga je važna suradnja dvaju arhitekata paviljon u Bruxellesu, napravljen u sklopu izložbe Expo ’58 za elektroničku kompaniju Philips. Xenakis je bio zaslužan za većinu projektiranja i osmišljavanja paviljona koji nije bio planiran s ciljem obične prezentacije proizvoda, već s ciljem cjelovitog doživljaja i jedinstvenog iskustva za posjetitelje − eksperimentalni susret čovjeka sa zvukom i prostorom kao futuristička uvertira u brzi razvoj tehnologije koji slijedi u skoroj budućnosti. Potpuno automatizirana i kompjuterizirana elektronička zvučna kulisa stvarala je  specifičan ugođaj dok se u njemu odvijala spektakularna multimedijska prezentacija. Stečena znanja o igri svjetlosti i sjene u samostanu La Tourette, preuzeta su ovdje i usavršena na novom nivou – u obliku inovativne umjetne rasvjete.

Dok je u samostanu projekcija svjetla kroz prozor ipak evocirala gotičku katedralu, tu je koncept projekcijskog prostora doveden do vrhunca. Pomični projektori i ekrani, obojeno svjetlo, laseri i hologrami stvaraju pomične trodimenzionalne figure. Apstraktne svjetlosne točke na zidovima i obojane neonske cijevi simuliraju dan i noć, sunce i zvijezde. Prostor je dinamičan i stalno se mijenja. Pomična zrcala i prizme stvaraju iluzije dok zakrivljene plohe fotografijama daju treću dimenziju, a svjetlu mijenjaju intenzitet. Zvuk je trodimenzionalan u punom smislu. Prodire iz svih kutova, odbija se i transformira. Nadopunjuje svjetlost stvarajući vlastiti akustički prostor. 350 zvučnika zajedno sa svjetlosnim instalacijama skriveni su i integrirani u zidove, stvarajući ambijentalno iskustvo.

Svaki slušatelj drukčije percipira zvuk ovisno o mjestu stajanja, a različiti se tonovi međusobno preklapaju. Prirodno je da arhitektonski prostor prati to jedinstvo osjetila u službi scenografije. Sam tlocrt proizašao je iz scenarija koji predviđa postepeno uvođenje posjetitelja kroz tunel uz Xenakisovu glazbu, zatim boravak nekoliko minuta u središnjem prostoru s glavnom audio-vizualnom atrakcijom i na kraju izlazak na drugoj strani, dok nova grupa ljudi ulazi. Poput fleksibilne i dinamične magične kutije, konkavno-konveksni oblik ne omeđuje, nego modelira zvuk i svjetlost, i obratno. Zidovi se stapaju sa stropom da bi na kraju oboje nestali i izgubili se u beskrajnom, fluidnom i organičnom prostoru dok se arhitektura u suštini pretvara u kazališnu kulisu.

  • Concret PH Xenakisova je uvodna kompozicija koja se mogla čuti u ulaznom dijelu paviljona. Nastala je od snimljenog zvuka tinjajućeg ugljena. (Musique concrète  oblik je rane eksperimentalne glazbe nastale spajanjem i modificiranjem snimljenih zvukova.)

  • Glazba Edgarda Varèsea i film Le Corbusiera činili su glavnu atrakciju, Le Poème électronique, dinamičnu audio-vizualnu  projekciju u središnjem prostoru paviljona. Opisivala je evoluciju čovječanstva uz kolaže, jarke boje i neobične zvučne efekete.

Oblik proizlazi iz jednostavnog matematičkog algoritma. Riječ je o razapetoj konstrukciji od devet dvostruko zakrivljenih vitopernih ploha (hiperboličnih paraboloida) koje natkrivaju tlocrt “želuca” i sijeku se u oštrim bridovima i vrhovima. Prvotno je bila zamišljena šatorasta konstrukcija, no ona ne bi pružala dovoljnu zvučnu izolaciju od vanjske buke pa je trebalo pribjeći masivnijoj betonskoj membrani. Odlična ideja inženjera Hoytea Duystera i Xenakisa bila je obloga od tankih prednapregnutih betonskih panela zategnutih čeličnom užadi. Naime, tradicionalna je ljuska od lijevanog betona bila nemoguća zbog oblika i velikih nagiba. Glazba koja je utjecala na dinamičnu žičanu strukturu paviljona i inspirirala Xenakisa njegova je skladba Metastaseis.

  • Xenakisova skladba Metastaseis, osim sa samostanom, može se povezati i s Philipsovim paviljonom na kojega je direktno utjecala. Naime, gore je grafički prikaz te skladbe u obliku traka trajanja pojedinih nota. Na početku se vide glissando (glatki, klizajući) prijelazi između tonova različite visine na žicama gudačkih instrumenata. Dolje se vidi analogija tih linija s arhitekturom paviljona, tj. s matematičkom konstrukcijom krivulja od kojih se sastoji, budući da se vitoperne plohe (hipari) zapravo uvijek sastoje od međusobno pomaknutih i zakrenutih ravnih linija.

Xenakis će nastaviti primjenjivati te principe prostorno diferencirane glazbe u svojim kasnijim skladbama, kada se prestaje baviti arhitekturom. Tada izvodi sve smjelije multimedijske spektakle bogate optičkim iluzijama i prostornim doživljajima, tzv. politope (grč. više mjesta) u kojima se isprepliću zvučni, svjetlosni i arhitektonski prostor. Nastavlja stvarati i paviljone sličnih krivulja no s drukčijim, polupropusnim karakterom.
  • Različiti stadiji u razvitku paviljona. Eksperimentiranje s konfiguracijom stožastih krivulja koje čine ljusku s minimalno ravnih površina. Oblik je definiran trokutastim šiljastim vrhovima i vitopernim plohama.

  • Dolje desno: grafički scenarij i vremenski plan  pojedinih zvučnih efekata i glazbe.

Rezultirajuća Poème électronique, kako je Le Corbusier nazvao paviljon, bila je prvo elektroničko virtualno-prostorno okruženje koje je objedinjavalo arhitekturu, film, svjetlost i glazbu u jedinstveno i potpuno iskustvo u prostoru i vremenu. Koliko je god fizički oblik paviljona  bio privremen, iskustvo koje su njegovi posjetitelji doživjeli kretajući se kroz višedimenzionalni zvučni prostor, trajno ostaje u sjećanju.

Je li to uopće muzika, samo zvuk ili nijedno?

Vjerojatno će većina zaključiti: ovo uopće nije glazba. Zapravo, i nije u tradicionalnom smislu riječi, ne u obliku na kojeg smo vjerojatno svi navikli. Već je spomenuto da se u atonalnoj glazbi ne radi o dijatonskim ljestvicama, već su formirani neki sasvim novi oblici slaganja različitih tonova. Nije cilj ispuniti emocijama, već izazvati zanimanje i čuđenje za proces u kojem zvukovi slijede matematičke i fizičke zakone slučajnosti, vjerojatnosti i podjednake zastupljenosti tonova. Primjerice, serijalizam nastoji podjednako zastupiti svih 12 tonova kromatske skale u nekoj skladbi tako da se svaki ton ponavlja podjednako često kao i ostali, bez naglaska niti na jednom. Istini za volju, pogrešno je reći da takva glazba ne pobuđuje nikakve osjećaje. Ako ništa drugo, potiče iznenađenje, zbunjenost i neugodu. Disonantnost, oduvijek neugodna i zastrašujuća, tu je jako naglašena i često se istražuje. Često se namjerno koristi i u “slušljivim” oblicima glazbe, nerijetko filmske, za stvaranje napetosti i intrige. Zapravo, u filmskoj glazbi se atonalnost ponekad pojavljuje, a da je nismo niti svjesni.

U svakom slučaju, na Xenakisovom primjeru najjače se ističe poveznica arhitekture i matematike koja stoji iza njegove glazbe. S druge strane, na primjeru videa “Kako čuti arhitekturu” jasnija je neposredna povezanost arhitekture i tonalne glazbe. Time je izložba zapravo pokazala kako arhitektura može biti osobno interpretirana na više načina − ono što je nekome konsonantno, drugome je disonantno, nekome ugodno drugome je bučno. Može biti skladna ili kaotična, ružna i bučna ili lijepa; dakle, doživljaj je posve subjektivan, upravo kao i u muzici. Ono što je sigurno jest da je sastavni dio obaju smisleno komponiranje. Kao što se arhitektura sastoji od dobro odmjerenih elemenata u skladnim odnosima, jer pretjerivanjem nastaje kič i nelogičnost, tako i glazba nije samo neprekinuti niz tonova koji ne mogu “disati” i koji nemaju nikakvog odmora. Sastavni dio glazbe, osim zvuka, je i tišina. Ponekada više govori i tišina između zvukova nego sam zvuk. Ponekad je manje zapravo više. Primjećujete li sličnost s arhitekturom?

izložbu pripremili:
mentor i voditelj Sekcije: Gorana Stipeč Brlić;
Ariana Sušanj, Ana Orlić, Ariana Antić, Ana Lokas, Luka Dušević, Luka Ilić, Luka Lovrić, Bruno Šegvić, Sabina Marov, Marina Pavlić, Martina Mataija, Katarina Šantić, Marko Miškulin.

fotografije: Gorana Stipeč Brlić, Luka Ilić, Sabina Marov

tekst: Luka Ilić

Studij arhitekture i urbanizma, Arhitektonski fakultet sveučilišta u Zagrebu