1. dio pročitajte ovdje!
Ovog ljeta, zahvaljujući povjerenju prof. Jakšić, provela sam mjesec dana u Švedskoj na 1. Europskoj ljetnoj školi klasične arhitekture (European Summer School of Classical Architecture). Zadnji je tjedan bio posvećen obilasku Stockholma i upoznavanju s razdobljem u povijesti švedske arhitekture pod nazivom Swedish Grace (oko 1910.-1930.). Smatra se vrhuncem i posljednjom etapom u razvoju jezika klasične arhitekture, te njegovom redukcijom i koncentracijom na najefektniju i najdramatičniju esenciju, zbog čega je i odabran kao vrhunac našeg boravka u Švedskoj.
“The architecture of place should be more important than the architecture of time.“ Gunnar Asplund, 1916.
Arhitekti tog vremena bavili su se istim problemima na koje je samo nešto kasnije moderna dala svoje radikalne odgovore. Projektirajući za običnog čovjeka i sve više za nepoznatog korisnika, težili su potpunoj racionalizaciji i ekonomičnosti, postizanju što veće kvalitete za što je moguće manje novca. “(…) there was heavy criticism of the use of historic forms in new buildings. (…) these forms had lost their meaning and become mere decoration, and were therefore “dishonest“. The design process should instead take its point of departure in the building itself, in its material and its construction. The goal was a timeless and styleless architecture. Aesthetic sensibility was focused on other architectural qualities than previously: on the play of light on the surface of brick walls, the texture and colouristic effects of the materials. These were values that were extracted from the practical components of building, not from pattern books.“ ( ⃰ )
- Konserthuset (Koncertna dvorana), 1926. Ivar Tengbom, Stockholm, iluzionistički korintski stupovi pozornice prikazani u frontalnoj perspektivi, identični stvarnim stupovima koji nose vijenac – fascinacija stvaranjem dojma otvorenog neba
- Stadshuset (Gradska vijećnica), 1923, Ragnar Östberg, Stockholm, Zlatna dvorana i Prinčeva galerija – sredina, osobiti detalji mobilijara – dolje
Urbanističko je planiranje bilo posvećeno stvaranju mjesta od kojih svako ima vlastiti karakter.“The plan of each street should be a work of art and designed such that its equal exists nowhere else. This can be achieved by the grouping of buildings, by their overall design, by gardens, by the placing of sculptures, et cetera, and this is what the city planning artist can do for the street.“ Sven Wallander, 1915. Smatralo se da elementi klasične arhitekture posjeduju “the capacity of knitting single houses together into calm walls in the urban landscape. Public buildings should stand out, while private dwellings should form a visually neutral background.“ ( ⃰ )
- mirni gradski blokovi u samom središtu Stockholma
- Škola Vaksala, 1927., Uppsala, Gunnar Leche – obojana opeka kojoj je čitljiva samo tekstura, i time kao da je izgubila dio svoje materijalnosti, kao da je ostavljen samo njen trag; predimenzionirani izduljeni prozori koji kao da su obješeni s vijenca zbog čega ostavljaju dojam lakoće, dojam da je zgrada manja nego što zbilja jest; ulazni polukružni otvor manji od bočnih eksedra, čime je izbjegnuta monumentalnost ulaza; škola djeluje pristupačno, blisko, pozivajuće
Klasične su elemente koristili krajnje kreativno i neortodoksno, za postizanje dotad neviđenog prostornog dojma u slučaju zgrada društvene funkcije ili za oplemenjivanje, ublažavanje strogosti i približavanje mjerilu čovjeka inače vrlo racionalnih i reduciranih pročelja stambenih zgrada. Detalje klasične arhitekture štedljivo su primijenjivali, te su njihov potencijal obogaćivanja arhitektonskog jezika iskorištavali u najvećoj mogućoj mjeri.
“The buildings became more weightless, the walls more abstract, smootly plastered. Few details could stand out sculpturally and were sometimes oversized against the smooth walls. An undecorated flat surface gave distinction and pregnancy to the single architectural detail.“ ⃰ Takav je tretman fasade omogućavao postizanje sklada i ujednačenosti gradskih blokova, a istovremeno i veliko bogatstvo različitosti. “and as for those who build – it is their inescapable duty to see that the buildings they create do not stand swearing at one another; nor may they allow the buildings to decline into an unimaginative monotony. Ideally, buildings on a street should be like the other members of that particular street’s large family of buildings, each developed with individual freedom, yet linked by a certain unmistakable family likeness…“
(Sven Wallander, 1915.)
Neki stručnjaci to razdoblje opisuju kao “unpretentious up-to-date classical style“, modernizaciju klasičnog. U to su vrijeme nastala brojna iznimna djela švedske arhitekture. Kako bi se stekao dublji uvid u Swedish Grace i što je to što je kombinaciju potpunog pročišćenja i jednostavnosti, te iznenadnih uzbudljivih, narativnih detalja činilo tako iznimnom, ukratko ću opisati neka od djela koja smo imali prilike vidjeti.
Stadsbiblioteket (Gradska knjižnica)
Gunnar Asplund, 1920.-28., Stockholm
Prolaskom kroz veliki ostakljeni portal naći ćemo se u visokom, mračnom vestibulu iz kojeg se uspinjemo prema centralnoj rotundi suprotnog dojma: “It is clearly organized as an architectural promenade of continuous sensations. From the dark vestibule one reaches the high, light central hall with an astonishing space. When passing into the inner cylindrical body of the building, it is as if one is entering a new building. The building has become a city in itself, and its different volumes have become self-sufficient parts of a united whole.“
Dojam beskrajnosti prostora postignut je svjetlošću koja dolazi odozgora, no nije zenitalna. Šarenilo, mnoštvo, bogatstvo i život koji se zgusnuto odvijaju u zoni polica s knjigama (“Walls seemingly built of rows of books“ ( *** ) čine nenaseljen dio zidova ( koji je dvostruke visine u odnosu na korišten dio) toliko zapanjujućim, da ga doživljavamo kao dio nekog drugog, nematerijalnog svijeta, bez namjene i bez imalo potrebe za namjenom. Prostor kao valjak koji se bez kraja nastavlja u visinu.
Skogskapellet (Šumska kapela) unutar Skogskyrkogardena (Šumskog groblja)
Gunnar Asplund, 1918.-20., Stockholm
“The sombre wood that surrounds the chapel constitutes the first element of a particularly intense spatial sequence. From the treshold of the grounds that surround it, the chapel is almost invisible as it is hidden by trees. “ ( ** )
Približavajući joj se postajemo svjesni bijelih, apstraktnih stupova kapelice, debljinom sličnih promjeru debla drveća koja ju zaklanjaju. Krov piramidalnog oblika prekriven šindrom isprva je teško razaznati u šumovitom okruženju. Vernakularan izgled, oponašanje okoline te stapanje s njom, ali i krajnje pojednostavljenje korištenih bijelo obojenih drvenih stupova (“a pyramid and a cabin at the same time“) čine polagan prijelaz između prirodnog okoliša i arhitektonskog prostora.
U centralnom prostoru unutrašnjosti osam dorskih stupova podržava iznenadnu pojavu polukuglaste kupole u čijem je središtu panteonski okulus. Potpuno pročišćeni klasični elementi smirujućeg, utješnog dojma u simbiozi su s vernakularnim, bliskim i poznatim, jednostavnošću i prirodnošću pokreta Arts and Crafts (Asplundov dizajn sjedalica).
“Through the transparent gates contact could be established with the woodland outside, but they were not meant to be opened until after the ceremony, thus offering the mourning guests opportunity to return to the realm of life, represented by the landscape; a return from the shores of Styx back to Nature.“ ( *** )
Izniman je i detalj prečki koje povezuju prednje noge sjedalica radijalno posloženih oko središta. Prečke (namjerno predimenzionirane) tvore liniju koja pojačava osjećaj kružnog prostora, centripetalnost, potpun fokus na središte.
Uppstandelsekapellet (Kapela Uskrsnuća) unutar Skogskyrkogardena (Šumskog groblja)
Sigurd Lewerentz, 1925., Stockholm
Za razliku od Asplundove, ova kapelica zaključuje dugu, svečanu rutu flankiranu borovom šumom i grobovima zapanjujuće jednostavnosti te ne predstavlja stapanje s okolišem, već vrhunac, cilj kretanja dobro vidljiv i iz udaljene pozicije. Približavajući joj se, razaznajemo samo zabat nošen stupovnim redom, točno u osi našeg smjera kretanja. Tek kad joj se sasvim primaknemo, postajemo svjesni pridodanog, većeg volumena koji nije pozicioniran sa svjesnošću o puteljku, već s obzirom na neke nove silnice.
On svojom apstraktnošću, ničime narušenom čistoćom pročelja, te potpunom zatvorenošću volumena predstavlja potpunu suprotnost plasticitetu i skulpturalnosti portika. Sloboda u ostvarivanju kontrasta dvaju volumena, iz čega proizlazi samostalnost svakoga od njih, manifestira se u doslovnom fizičkom odvajanju, cezuri koja postoji između. Zatvoren volumen ipak nije u potpunosti zatvoren. Južna se fasada, ona nevidljiva kad prilazimo kapelici, otvara velikim prozorima čija je važnost plasticitetom naglašena i iznutra i izvana. Na taj način jedini otvor doživimo tek nakon što uđemo kao iznenađenje i kulminaciju prostora.
“The Resurrection Chapel is designed to be tall and narrow, and represents a type of building often regarded as ideal among Nordic architects in the 1920s. A closed rectangular room, divided in height according to the proportions of the golden section by a moulding along the walls. The lean stucco walls are delineated by a double system of pilasters in extremely low relief, almost as if it were a pencil drawing. (…) High up under the ceiling of the chapel there is a loft for organ and choir, from which music, heavenly and invisibly, comes down to the mourning visitors during the funeral ceremony.“ ( ⃰ ⃰ ⃰ )
Ljetna škola arhitekture u sklopu koje sam se susrela s projektiranjem kakvo se kosi s većinom načela koja se njeguju na većini škola arhitekture, navelo me da razmišljam o elementima i fenomenima o kojima prije nisam; ukrasima, detaljima, ljepoti kao takvoj. Proučavajući samo ona djela i čitajući samo one knjige koje su nastajale za vrijeme moderne i nakon nje gubimo znanje i pouke koje su se akumulirale dotad. Ljudska potreba za ukrašavanjem, izražavanjem sebe individualizirajući materijalno nije naišla na afirmaciju, a danas se potraga za približavanjem mjerilu čovjeka i projektiranjem na mikrorazini sve više javlja.
“Any city is whatever opens up from the level of a pedestrian who perceives it from their own height. From this perspective, the city is experienced on the level of details, and it is historical architecture that is much more saturated with details and has more complex surfaces than contemporary architecture offers. (…) You can’t deny that our eye demands complexity. We look at a tree and take pleasure in observing its leaves – that is a fact. ” (Sergei Tchoban). Alternativan pristup problemu toliko aktualne održivosti bio bi poučen Albertijevom tvrdnjom: “Beauty will have such an Effect even upon an enraged Enemy, that it will disarm his Anger, and prevent him from offering it any Injury: Insomuch that I will be bold to say, there can be no greater Security to any Work against Violence and Injury, than Beauty and Dignity.”
(De re aedificatoria, 1452.)
Kao i u svakom drugom razdoblju, koncentracija moderne na vlastite ciljeve i ideale nije ostavljala mjesta za rješavanje svih problema i zadovoljenje svih potreba. Vrijeme je preispitivanja i odmaka od svih tadašnjih uvjerenja, koje se najbolje ostvaruje iskorištavajući svo raspoloživo povijesno znanje.
Lucija Sekula
Studij arhitekture i urbanizma, Arhitektonski fakultet sveučilišta u Zagrebu
⃰ esej Between tradition and modernity – the architecture of Swedish Grace – Eva Eriksson, iz knjige Swedish Grace, The forgotten modern, 2015., Axel i Margaret Ax:son Johnson Foundation
⃰ ⃰ esej The dissolution of architectonic space – Luca Ortelli, iz knjige Swedish Grace, The forgotten modern, 2015., Axel and Margaret Ax:son Johnson Foundation
⃰ ⃰ ⃰ esej Examples of Nordic Classicism – interiors and furniture from the 1920s – Karin Winter, iz knjige Swedish Grace, The forgotten modern, 2015., Axel and Margaret Ax:son Johnson Foundation
