Ovog ljeta, zahvaljujući povjerenju prof. Jakšić, provela sam mjesec dana u Švedskoj na 1. Europskoj ljetnoj školi klasične arhitekture (European Summer School of Classical Architecture), produbljujući znanje o njoj te uživajući u švedskoj prirodi i kulturi. Ovaj članak opisuje prva tri tjedna provedena u Ängelsbergu, dok će sljedeći dio biti posvećen posljednjem tjednu provedenom u Stockholmu.
Cilj škole bio je kroz gust raspored predavanja i vježbi steći dublji uvid u neiscrpan izvor klasične arhitekture. Organizatori su na umu imali vrlo aktivan i praktičan pristup, dana nam je prilika okušati se u projektiranju arhitekture nastale klasičnim jezikom. Stoga i predavači nisu bili samo istaknuti teoretičari i vrhunski poznavatelji iste, već i arhitekti koji u vlastitim biroima nastavljaju stvarati u skladu s tradicijom koja se u svojim brojnim varijacijama njegovala sve do pojave moderne.
Od 21 polaznika (iz SAD-a, kao najzastupljenije zemlje, Paname, Irske, Norveške, Švedske, Poljske, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Nigerije, Kine i Filipina) osmero su bili studenti. Kao najmlađi polaznik škole (s tad 20 god.) idealno sam se slagala (zbog duševne starosti) s najstarijim, ujedno i najaktivnijim i energičnijim članom naše šarolike grupe, Amerikancem Timom Andersenom (67 god., u mladim je danima radio za Charlesa i Ray Eames).
Prvi tjedan
Ängelsberg je malo mjesto s tek 150 stanovnika, 170 km udaljeno od Stockholma. Netaknuta šumska priroda, jezera i potoci čine ga idealnim izletištem. Ono što bajkovito i mirno mjesto poput ovog (kakvima Švedska inače obiluje) čini posebnim jest Engelsbergs bruk – jedna od najbolje očuvanih željezarija u Švedskoj. Iako još uvijek vjeran svjedok nekadašnjeg izgleda i proizvodnih procesa koji su se odvijali u njoj, ti su prostori danas prepuni nekih drugih akivnosti: susreta novinara, umjetnika, istraživača i političara, a svoje smo mjesto ondje našli i mi.
Smještaj je ostvaren u vlastitim, i to 2-strano orijentiranim sobama i kupaonicama u samostojećim kućama s po nekoliko „stanova“. Svakodnevne migracije u zajednički prostor rada, jela i druženja (udaljen 50-ak metara) predstavljale su idealnu podjelu na privatnu i javnu sferu. Radni prostor je bio vrlo poticajan za rad zahvaljujući svom velikom volumenu, obilju prostora, bazlikalnom osvjetljenju i zanimljivim rešetkama s drvenim elementima ispune na pozicijama tlaka i čeličnim na pozicijama vlaka koje su dominirale prostorom. Bio je podijeljen na dio za ozbiljan arhitektonski rad i dio sa štafelajima, opušteniji prostor gledanja, otkrivanja i koncentracije na fizički već postojeće.
Čitav prvi tjedan bio je posvećen vježbama u prostoručnom crtanju koje je držala inspirativna i karizmatična akademska slikarica Anna Erlandson. Jutra smo započinjali trčeći oko štafelaja kako bismo aktivirali sve dijelove tijela. Da se oslobodimo straha od potencijalne bezvrijednosti naših crteža, tj. od njihovog izlaganja tuđem sudu, odmicali smo se maksimalno od štafelaja, na taj način maksimalizirajući i učinkovitost sramoćenja. Uvjerljivost prikaza našeg pogleda na stvari bila je važnija od same uvjerljivosti našeg prikaza. „Dlakavost“ linija bila je dopuštena, poželjna čak. U crtanju aktova fokus je bio na nevidljivom, prikazivanju pozicija kosti i građenju ljudskog tijela u slojevima, ispravljajući se uvijek iznova, uglavnom bez brisanja. Upoznala nas je s crtanjem kao otkrivanjem istine, kao metodom spoznaje i terapijom. Kvaliteta onog tko vas vodi je ključna, a Anna je odgovarala poznatoj definiciji idealnog vođe: ne usađuje vam (samo) vjeru u sebe, nego u vas.
Mjerili smo i crtali detalje obližnjih građevina: drvena vrata bogatog dizajna i više ili manje elaborirane željezne ograde. Uslijedio je niz manjih zadataka kao što je crtanje jonskih i korintskih kapitela ugljenom, dočaravajući igru svjetla i sjene toliko karakterističnu za elemente klasične arhitekture. Jedan je predavač izjavio da su profili svih elemenata oblikovani na način da budu što ljepši u smislu generiranja što nadahnutije igre svjetla i sjene; tako jednostavna definicija ljepote.
Uz sve ostalo, i hrana je bila iznimna. Gotovo da mi je bilo teško što su me tretirali poput nekog bogatog umirovljenika kojem je, budući da novac kupuje svašta, gdje god otišao, savršeno komforno. Očekivala sam puno muke, rada i truda, ali je boravak u Švedskoj bio jako ugodan, moj pravi ljetni odmor.
Drugi tjedan
Drugi je tjedan bio obilježen kratkim arhitektonskim i urbanističkim zadacima od kojih je prvi bio projektiranje obiteljske kuće s elementima klasične arhitekture čiji gabariti nisu smjeli prelaziti 12 m3. Moje tlocrtno rješenje, proizašlo iz modernističke tradicije, sa skeletom korintskih stupova kao nosivom konstrukcijom, zajedno je činilo možda nemoralnu kombinaciju.
Urbanistički su zadaci bili vezani na promišljanje o vizualnom skladu zgrada koje stvaraju ulicu. Artikuliranje fasade klasičnim elementima moguće je na bezbroj načina. Klasičan jezik omogućuje „turning the volume up and down“, odnosno, pojačavanje i stišavanje samog vizualnog dojma obogaćujući klasičan jezik koji koristimo, tj. uklanjanjem elemenata artikulacije prema potrebi. Najbolji primjer su tzv. „palace-front“ nizovi koji nastaju umnožavanjem jedne jedine ili više vrlo sličnih građevina, dodavajući elemente artikulacije na pozicijama ključnih ustanova, društvenih zgrada i kao zaključak na krajevima niza (u ovom je primjeru možda estetski loše to što su dvije jednake zgrade pozicionirane oko središnje osi, umjesto jedne središnje i ključne, čime dolazi do određene dualnosti).
Pristup projektiranju koji odobrava elemente čija je jedina uloga što bolji estetski dojam danas je neobičan, marginaliziran, neprihvatljiv. Opstanak te grane arhitekture objašnjava se time što postoji potražnja: 95% ljudi se izjašnjava da preferira arhitekturu klasičnosti, tradicije, s čime poistovjećuju pravu sliku doma, dok samo 5% zbilja priželjkuje kuću/stan čije je oblikovanje utemeljeno na modernističkoj filozofiji. Ljeto u Švedskoj mi je još više osvijestilo nesklad između najviših, skoro nepreispitivih ideala svijeta arhitekture i najdubljih arhitektonskih želja i snova ostatka svijeta.
Ili kako je objasnio Loos:
The house has to please everyone, contrary to the work of art which does not. The work of art is a private matter for the artist. The house is not. The work of art is brought into the world without there being a need for one. The house satisfies a requirement. The work of art is responsible to none; the house is responsible to everyone. The work of art wants to draw people out of their state of comfort. The house has to serve comfort. The work of art shows people new directions and thinks of the future. The house thinks of the present. The work of art is revolutionary; the house is conservative. Man loves everything that satisfies his comfort. He hates everything that wants to draw him out of his acquired and secured position and that disturbs him. Thus he loves the house and hates art.
Treći tjedan
Treći je tjedan predstavljao kulminaciju arhitektonskih zadataka. Budući da je središnji trg najbližeg većeg grada Västeråsa („Zapadna Ruža“) bio nagrđen nekvalitetnom modernističkom izgradnjom, zadatak je bio u grupama od troje ljudi preprojektirati tri zgrade na trgu. Prilagođavanje izgleda pročelja sadržaju pojavljuje se od moderne naovamo, a dotad je običaj bio kretati od fasade, željenog vanjskog dojma. To je značilo da se naš projekt objekta, u skladu s nekadašnjim tendencijama, sastojao zapravo od projektiranja pročelja odabrane građevine. Zadatak je sličio opsežnoj vježbi iz plastičnog oblikovanja (, ali i vrlo ne nalik na plastično oblikovanje s našeg faksa zbog baratanja klasičnim elementima) u kojoj svaki detalj mora biti u pomno promišljenom odnosu sa svakim drugim i predstavljao odličnu vježbu zapažanja, koncentracije. Sve što smo koristili trebalo je doprinijeti općem skladu, ništa nije smjelo biti prepušteno slučaju, kao što, naravno, nikad ne bi smjelo biti.
Arhitektonska i urbanistička razmišljanja s kojima sam se susrela u Ängelsbergu bila su do te mjere različita od onih standardnih da su teško primijenjiva na rješavanje problema pred kojima se arhitekti danas nalaze i uskladiva s fenomenima koji su karakteristični za današnje vrijeme. No, krajem našeg boravka upoznali smo se sa djelima koja čine most između klasičnog i modernog, i predstavljaju arhitekturu koja se bavi problemima modernog doba, ali bez radikalnog prekida sa svime što je bilo prije…
više o tome pročitajte u drugom dijelu teksta – Klasičnom arhitekturom kroz Švedsku – 2. dio – Swedish Grace!
Lucija Sekula
Studij arhitekture i urbanizma, Arhitektonski fakultet sveučilišta u Zagrebu
