autor: Chloé Macary-Carney (Pariz, Francuska)
prijevod: Merima Tica

Ako biste ikada otputovali u Yangon, nekadašnji glavni grad Burme, vjerojatno ne biste pomislili da posjetite distrikt Ahlone. Ipak, ako ste to učinili, u ovom kraju na vanjskim granicama starog historijskog kolonijalnog centra grada, mogli biste naći nešto sasvim jedinstveno i prilično iznenađujuće.

Našli biste tržnicu, skoro pa praznu, ali potpuno okruženu prodavačima koji su u njoj prodavali. Našli biste priču o borbi protiv vlasti: lokalni ljudi protiv nesigurne i korumpirane vlade u potrazi za ekonomskim razvojem. Borbu između onih koji zauzimaju javni prostor i entiteta koji ga posjeduje.

Kratka historija gradskog projekta “čišćenja ulica”

Ne znamo mnogo o istoriji Ahlone tržnice. Ova priča počinje u aprilu 2015. godine, na datum posljednje satelitske slike originalne drvene tržnice Ahlone. Drvena tržnica, sa svojim jeftinim limenim krovom, mora da je bila kao svaka druga burmanska drvena tržnica, puna ljudi, mirisa i zvukova. Prodavači, uglavnom žene, vjerovatno su sjedili na drvenim platformama visine oko 70 cm, okruženi, ako ne i potopljeni svojim proizvodima, vjerojatno razgovarajući s prijateljima i susjedima koji su tražili svježu robu, dok su čekali klijente. Djeca su se vjerovatno igrala i pomagala roditeljima posluživajući klijentima mala masna jela s rižom. Štakori, dok su izbjegavali mačke i pse lutalice, vjerovatno su jurili da zgrabe ono što su mogli naći između stopala onih koji sjede za malim restoranskim štandovima (napomena: ovo ni na koji način nije slično savremenom ‘pop-up’ restoranu, kojeg možda zamišljate. Ovo je zapravo restoran koji se samo pojavljuje i nestane s krajem dana). Pored ove tržnice, ulični prodavači su prodavali svježe kokosove orahe ili male pržene kukuruzne uštipke na ulicama.

Prema riječima jedne žene koja danas živi na području luke Ahlone, ova tržnica datira još iz 1940-ih i imala je više od 220 štandova. Sastavljena je bila od devet drvenih zgrada i bila je glavna tržnica u Ahlonu, na uglu dvije ulice, Nguwar i Thit Taw, ulice koja prolazi kroz čitav predio.

U novembru 2015. godine, polovina ove tržnice bila je srušena. Odbor za razvoj grada Yangon (YCDC – Yangon City Development Committee), koji ustvari predstavlja lokalnu vladu, odlučio je da zamijeni tržnicu s većom metalnom zgradom od dva sprata s plavim limenim krovom. Ovo je sada nova tržnica, nazvat ćemo je plava tržnica zbog plavog krova i metalne konstrukcije. Ulaz u zgradu više nije s glavne ulice Thit Taw, već s manje promentne ulice Nguwar. Ova nova plava tržnica prva je zgrada u YCDC-ovom projektu za Ahlone tržnicu. Projekatom je planirana i izgradnja druge zgrade za prodaju mesa i mesnih prerađevina, s tri sprata, također izgrađena od metala. Razlog zbog kojeg ove metalne konstrukcije predstavljaju problem je jednostavan: lokalna klima.

Yangon je grad tropske klime, a metal apsorbuje toplotu i ne diše kao drvene konstrukcije. Povrh toga, metal se u Burmi uopšte ne može lako naći, dok je drvo jeftinije i lakše se nalazi. Izbor materijala u nekim okolnostima može izgledati trivijalan, ali je u ovom slučaju ovaj izbor veoma važan. Zapadnjački gradovi nisu izgrađeni od drveta, oni su građeni od opeke, kamena i metala. Drvo ili čak neobičniji i jeftiniji bambus? Ovi materijali se ne smatraju plemenitima ili možda nisu konotirani slikama raskošnosti i razvoja kao što je metal, iako su prilagođeni lokalnoj klimi. I tako, odlučili su se za metal. Metalna konstrukcija i limeni krov, opcija koja se pokazuje kao jeftinija, ali kada je u pitanju udobnost, vrlo je skupa.

Mjesec dana kasnije, ulični prodavači Yangona objavili su u medijima da planiraju da se odupru YCDC-ovom projektu tako što će odbiti da se presele na novu tržnicu nakon njene izgradnje. Grad je instalirao ono što je trebalo da bude privremeno, drvene konstrukcije koje će prodavači koristiti za prodaju tokom izgradnje novih zgrada. Ove konstrukcije postavljene su po rubovima parcele.

U augustu 2016. godine, YCDC instalira postere na stubove i drveće, podsjećajući javnost na zakon koji zabranjuje prodaju na pločniku, koji je najunosniji i najznačajniji prostor za pokretne prodavače u državi u kojoj većina ljudi ne može priuštiti iznajmljivanje odgovarajućih prodavnica ili štandova na tržnici. Do tada, lokalna policija je tolerisala prodaju na ulici između 15 i 20 sati. Baš kao i projekat za novu tržnicu u Ahlonu, ova odluka je samo još jedna inicijativa grada da se “očiste ulice”. YCDC vidi ove ulične prodavače kao uzrok velikih saobraćajnih gužvi, jer prodavači zauzimaju i ulični prostor, jer često ne postoje pravi trotoari. Tamo gdje prodaju ulični prodavači, pješaci su prisiljeni da hodaju po saobraćajnicama, a u očima YCDC-a, automobili su znak modernosti i napretka.

U novembru 2016. godine, ulični prodavci Ahlone odbijaju da prodaju unutar plave tržnice. Oni više vole da ostanu tamo pri drvenim štandovima duž ulice, gde su bliže pješacima, što je za njih očigledno mnogo unosnije. Prodavači nastavljaju s još više otpora prema YCDC-u jer se njihovi zahtjevi ne poštuju. YCDC izgradio je tržnicu koja je apsolutna suprotnost onome što su prodavači zaista trebali. Oni su izgradili tržnicu na više spratova, ali s manjim brojem štandova za prodavače i sa skupljom najamninom: pet kvadratnih metara za svakog prodavača, u zamjenu za porez od 50 kyatt dnevno.

Usprkos otporu, projekt se nastavio. U martu 2017. godine srušena je još jedna izvorna građevina, a uz parcelu je postavljeno više privremenih štandova.

U augustu 2017. godine, prodavači prosvjeduju na ulicama protiv druge nove zgrade tržnice. Građevinska dozvola projekta dopustila je izgradnju objekta s prizemljem i jednim spratom, ali YCDC je zapravo gradio objekat s dva dodatna sprata. Unatoč prosvjedima i pojavama u lokalnim medijima, projekt se nastavio. U novembru 2017. godine satelitske snimke pokazuju da su sve zgrade izvorne tržnice skroz srušene, osim dvije aneksirane zgrade, veličine šupa.

Zajednica otpora

U februaru 2018. godine, druga zgrada YCDC-ovog projekta, ta trodijelna metalna građevina, još je bila u izgradnji. Plava tržnica izgrađena je i otvorena, ali prazna. Onima koji su nekada imali štand na sada uništenoj tržnici dodijeljeno je mjesto u novoj zgradi, ali mnogi se nisu vratili na to novo mjesto. Umjesto toga, prodavači se i dalje opiru projektu odbijajući se pomaknuti. Ipak, u kutu prizemlja nove plave tržnice pojavila se mala kantina, postavljena na neiskorištenim štandovima dobavljača. Nekoliko ‘pop-up’ restorana koriste štandove kao stolove za svoje klijente koji dolaze ovamo za hlad i hranu. Oni, uglavnom muškarci, jedu zajedno i razgovaraju, dok im djeca poslužuju jela i čaj. Zrak je težak ispod metalnog krova na kojeg sunce ‘udara’, ali barem ima hlada ispod kojeg se može pijuckati topli čaj.

Gore, gdje se tržnica trebala nastaviti, samo su smeće i prazne kutije. Oko podne tržnica odlazi na pauzu dok je sunce najjače i neki prodavači će u međuvremenu otići gore i ležati na golom cementnom podu kako bi odspavali između smjena. U suprotnom, drugi sprat nije zanimljiv prodavačima koji trebaju ostati što bliže pješacima, dole na ulici.

Nadasve, čini se da je ovaj otpor stvorio nešto drugo u susjedstvu – drugarstvo. U svim gradovima i mjestima, tržnica je središnje mjesto gdje se život događa. U Ahloneu, na raskrižju Thit Taw i Nguwar, gdje je nekada stajala drvena tržnica Ahlone, susjedstvo je stalno budno i animirano. Ulična tržnica stvara određenu energiju, imate osjećaj kao da se svi međusobno poznaju. Ljudi koji prolaze zaustavljaju se nakratko da pozdrave prodavače, djeca trče u svim smjerovima, nitko im uistinu ne posvećuje mnogo pozornosti, ali u isto ih vrijeme svatko nadgleda. Beba, mlađa od godinu dana, igra se sama na pletenoj bambusovoj prostirci, nije u pratnji odrasle osobe, ali istovremeno potpuno sigurna i zaštićena očima ove zajednice. To je definicija onoga što bi Jane Jacobs nazvala “oči na ulici” (u knjizi “Smrt i život velikih američkih gradova”, New York, 1961.).

Vremenitost tržnice diktira ritam susjedstva kao njegov otkucaj srca. Između 6 i 11 sati ujutro, meso, perad i riba prodaju se s privremenih štandova na ulici Nguwar. Prodavači sjede na svojim drvenim štandovima visine od 70 cm, usred gomile svježe ribe ili komada mesa. Ljudi hodaju ili dolaze na štand da kupuju. Oni stoje, ali su na istoj visini kao i prodavač koji sjedi na štandu. U ovo doba dana, područje je prepuno pješaka. Tolika je gužva da su blokirane ulice dok taksisti neumorno trube, pokušavajući da se pomaknu bar za centimetar. Taksi-bicikli prolaze kroz ovu masu ljudi i zaglavljenih automobila zastrašujućom brzinom, a pješaci obavljaju svoju kupovinu, neki s velikim paketima na glavi ili leđima.

Trgovci voća i povrća istovremeno prodaju sa svojih privremenih štandova na Thit Taw ulici. Ovi prodavači također sjede između proizvoda, okruženi proizvodima duginih boja – salatama, voćem, povrćem, začinima… spisak se nastavlja. Košare od bambusa ispunjene do vrha s još šarenijim proizvodima preuzimaju područje oko drvenih štandova. Štand se raspoređuje na takav način da prodavač udvostručuje prostor koji je prvobitno imao s drvenim štandom. Kada je jedna od košara prazna, mehanički je bacaju iza na gomilu praznih košara i kutija.

Nakon 9 sati ujutru, na ulicama je znatno manje ljudi, a automobili mogu ponovo prolaziti. Između 12 i 15 sati, sunce je prejako, i vrijeme je za pauzu. Prodavači mesa i ribe već su očistili i ‘spakovali’ svoje štandove koji se sada suše pod suncem, svi njihovi noževi i roba složeni su i zaključani u drvenoj strukturi njihovog štanda, koja služi kao drveni ormarić. Trgovci povrća i voća također zatvaraju, silaze sa štanda, stavljaju sve košare na njega i zatvaraju metalna vrata, zaključavajući sve stvari.

Izgleda da je izgradnja YCDC-ovog projekta okrenula postojeću tržnicu naopačke: sve se dešava u okolini gdje se to nekada događalo. Ne samo da prodavači okružuju i parcelu gradnje, već zauzimaju i drugu stranu ulice. Prekoputa ulice, ispod velikog Bagnana, koji se ne može srušiti jer je to sveto drvo Buddhe, žena prodaje odjeću iz druge ruke i voće i povrće pored čovjeka koji popravlja bicikle i žene koja prodaje ugalj.

Trgovac čajeva, koji je iznajmio stan u prizemlju na drugoj strani ulice, pretvara ga u čajdžinicu. On zapravo postavlja svoj čaj na ulici, a taj stan koristi samo kao mjesto za skladištenje proizvoda. Mnogi čine isto.

U popodnevnim satima, štandovi povrća i voća ponovo se otvaraju još nekoliko sati, a neki ostaju otvoreni do 21 ili 22 sati. Kada napokon zatvaraju štandove, grupa muškaraca postavlja nekoliko plastičnih stolica ispod svetog stabla i gleda tržnicu s druge strane ulice. Oni ostaju ovdje do zore, kada se tržnica mesa ponovo pokreće. Gledaju tokom noći, bdiju i štite ovu tržnicu, onu koju ne priznaje grad, ali onu koju priznaju ljudi.

Strijela vremena

Šta će se iduće dogoditi? To je veliko pitanje koje je za sada bez odgovora. Otkrila sam ovu priču prilikom posjete Yangonu, koji je bio predmet istraživanja u okviru moje arhitektonske studije. U to vrijeme, nabasala sam na zapanjujuće šaren i živ ugao ulice u ovom naselju, kojeg sam otkrivala i pokušavala da razumijem. Ahlone tržnica se suočava s pitanjima koja su se  zapravo nametnula svijetu, stoljećima unazad, uporedo sa stvaranjem kolonija i snu o globalnoj ekonomiji. Ahlone tržnica je posebno mjesto za te ljude, za mene također koja sam je i otkrila, ali ova priča nije tako jedinstvena, jer je jedan od primjera koji ukazuju na veći problem s kojim se mnogi ljudi suočavaju danas.

Zemlje koje su kolonizirali zapadni narodi još su uvijek u razvoju u skladu sa zapadnim modelom koji, na neki način, zapravo više ne postoji. Umjesto razumijevanja i poštovanja kulture svojih zemalja, socijalne i kulturne konstrukcije koje već postoje, koje već imaju korijenje tamo, lokalne samouprave i državne institucije u širem smislu preferiraju rušenje i izgradnju nanovo u skladu s njihovom slikom onoga što oni smatraju razvijenim gradom, državom i životom.

Bruno Latour definitivno je kvalificiraniji i stručniji da objasni ovaj fenomen, što i čini u svojoj knjizi Ou atterrir?:

„Već dva stoljeća, strijela vremena nam je omogućila da s jedne strane kategorišemo one koje idu naprijed – modernizatori, progresivci – a na drugoj oni koji ostaju iza. (…) U ratnom kriku “modernizirajte se!”, ne postoji drugi sadržaj do ovoga: svaki otpor modernizaciji će odmah biti nelegitiman (…). Oni koji traže sklonište s druge strane nepovratnog fronta modernizacije unaprijed će biti diskvalifikovani.”

“Odbijanje modernizacije je možda refleks straha, nedostatak ambicije, urođena lijenost, da, ali kao što je dobro konstatovao Karl Polanyi, društvo je uvijek u pravu da se brani od napada. Odbiti modernizaciju jest i hrabro oduprijeti se zamjeni vlastite pokrajine za drugu – Wall Street, Peking ili Brisel – koji su još uži i posebno beskonačni i daleki, a time i mnogo indiferentniji prema lokalnim interesima.“

Zato što smo u post-kolonijalnom vremenu, zato što se ljudi opiru i bore protiv moći koja postoji, ova priča za sada ostaje nedovršena.