Idis Turato: Kontinuirani enterijer

Tristotrojka: Tema Dana arhitekture 2017 je Kontinuirani enterijer. Kako da protumačimo ovaj pojam ukoliko se on odnosi na cjelokupnost dejstvovanja čovjeka na planeti Zemlji? Možemo li zaključiti da je Kontinuirani enterijer zapravo organizam čovječanstva?

Idis Turato: Da, čini mi se da ti je to dobra teza, mislim da imaš potpuno pravo. Svjedočimo trenutku kad smo konačno svjesni da živimo u potpuno urbaniziranom krajoliku, stanju koje kondicionira, preparira i uređuje gotovo svaki pedalj Zemaljske kugle. To je zapravo sve ono što je Buckminster Fuller pričao početkom dvadesetog stoljeća, ali ga većina ljudi nije shvaćala. Cijela Zemaljska kugla je trenutačno u nekoj vrsti kontrole, režimu zaštite, infrastrukturne opremljenosti, digitalne umreženosti, wi-fi dostupnosti. Čak i ono što većini ljudi možda i djeluje kao prirodni krajolik na neki je način iskontrolirano. Možda je najljepši primjer s naše izložbe Kontinuirani interijer “Via Dinarica” – planinska ruta koja spaja Sloveniju i Albaniju. Ona nam govori o potpuno iskontroliranom, naoko prirodnom krajoliku unutar kojeg Instagram buja i cvate, a GPS pomagala detektiraju svakog turista.

Nakon ovih predstavljenih tema, izložbe i istraživanja, arhitekti konačno mogu shvatiti da nije samo grad tema kojom se mi bavimo. Grad će i dalje ostati platforma borbe za demokraciju, različitost, susjedstvo i bolji kvart. Grad ostvaruje idealnu platformu za participacije svih građana, ali ono što je «izvan» samog grada me trenutačno više interesira, jer je manje poznato i potencijalno otvorenije za novu arhitektonsku kreativnost.

303: Pokušavamo definirati jedan sociološki fenomen u domenu arhitekture. S obzirom na to da često percipiramo samo negativne aspekte ovog fenomena, mogu li se naglasiti njegove pozitivne strane?

Idis: Pa gledaj, u životu i u svijetu uvijek stvari možeš gledati pozitivno ili negativno… Čaša je uvijek ili polupuna ili poluprazna. Arhitekt mora imati sposobnost da ulazi u odnose, stanja i okruženja koja mu ponekad i nisu pretjerano bliska ili draga, ali samo tako je moguće djelovati i mijenjati stvari oko nas. Djelovanje kroz istraživanje nepoznatog, koje rezultira konkretnim projektom, je bit djelovanja suvremenog arhitekta.

303: Ali i holistički?

Idis: Cjelovito da, ali shvaćeno kao neko pomalo čudno jedinstvo suprotnosti. Stari holistički pristup je danas gotovo pa i nemoguć. Svijet je duboko podijeljen, kontradiktoran i u  kontinuiranom sukobu različitih ideologija, ekonomija, politika i praksi. Život je uvijek isprepleten dobrim namjerama, ali i lošim trenucima. Jučer je baš u sklopu panela «Projektiranje sadržaja» moj dobar prijatelj Dinko Peračić pokazao jednu intervenciju čileanskog umjetnika Alfredo Jaar-a koji je napravio muzej od papira, kojeg su nakon izgradnje svi zavoljeli. Onda je taj lijepi mali muzej nakon dvotjednog intenzivnog korištenja u jednom trenu ritualno zapalio. Ljudi su bili zgroženi, tek su nakon gubitka muzeja shvatili koliko su im neke stvari, mjesta i kuće važne.

Znači, u principu svijet je uvijek isprepleten između dobrog i lošeg, a dobra stvar kod
Kontinuiranog enterijera je ta da je potencijalno sve moguće. Spajanja su moguća, transnacionalna, transgranična, sve ono što nismo mogli prije, u ovom trenutku možemo spojiti. Upravo u toj kontradikciji potpune slobode i kontrole, javljat će se trenuci u kojima će ljudi sve više htjeti granice. To se vidi na Europi, u Americi, čak i ovdje na našim prostorima. Ljudi su se zapravo toliko prestrašili mogućnosti da žele zapravo neku redukciju. To dosta dobro opisuje ono što smo na panelu “Projektiranje medija” mogli čuti, bio si na panelu pa si vidio…

Znači Domus je časopis koji izlazi od početka dvadesetog stoljeća, oni su u osamdesetim godinama prvi najavili estradizaciju arhitekata. I tada si na “coverima” Domusa imao Manfreda Tafurija koji je najveći ljevičar, anarhist, u Italiji je on bio celebrity već tada. Danas je sasvim obrnuto, i kao što vidiš dolazi Hans Kollhoff, koji ima zapravo jedan konzervativni pristup arhitekturi, znači vraćanje možda klasičnim, vrlo jasnim elementima u arhitekturi. Znači Kontinuirani enterijer će neke tradicionalne, klasične, ortodoksne, konzervativne elemente arhitekture vratiti u fokus.

303: Kontinuirani enterijer se neprestano kreće i razvija na Zemlji. Što ovo znači za arhitektu, na koji način on može doprinijeti pozitivnom razvoju ovog fenomena, a na koji način tom razvoju mogu doprinijeti mediji u arhitekturi?

Idis: Ono što je sigurno većini ljudi postalo jasno, a ja radim tako posljednjih deset godina, je da arhitekt ne djeluje samo i isključivo gradnjom. U mojoj karijeri je samo trideset posto moje djelatnosti izvedba građevina i putem toga mi ljudi vjeruju. Ja postajem vjerodostojan jer dokazujem da moje vještine nisu puka tlapnja i priča, nego da mogu projektirati vrlo jasne prostore koji, ja se nadam i tako ih i shvaćam, žele da ljudima bude bolje. Trideset posto je gradnja, ovo drugo počinje biti upravljanje sustavima.

U jučerašnjem panelu se nije dotaklo toga što je moja teza – da mediji počinju biti neka nova arhitektura! Znači medij ne treba shvaćati samo situacije kada ćemo nešto objaviti na Instagram-u, na Facebook-u ili hoćemo li napraviti knjigu ili blog… Ne, to počinje biti organizam, sustav za projektiranje! Probaj zamisliti da je Instagram zid, da je Facebook pod, a Twitter strop i kako upravljaš time, počinješ artikulirati prostor, ljude, odnose, politike. Postoji čak jedna predivna mapa kampanje Donalda Trumpa, kad vidiš kako je on djelovao sa “fake news” – to je zapravo kao neko novo bojno polje. Ako se sjećaš kako su izgledale stare vojne karte, vidjet ćeš da te vojne karte sada ulaze u “digital space”. Mediji će da budu jedna od najopasnijih arhitektura modernoga doba, jer će se tu teško razlučivati što je istina, što je “fake” i tko stvara istinu, kome vjerujemo.

303: Znači da je proces razmišljanja u suštini važniji od same implementacije?

Idis: Jednako je važno i implementirati, ali moraš, kao nikada ranije, imati smisao za ono što radiš. Znači nije samo važno da nešto dobro izgleda i da reprezentira, nego da imamo “ad hoc” ideologiju određenog projekta. Ideja počinje biti jako važna, mislim da tek jasne ideje spajaju ljude. Ljudi ti i vjeruju ako im je jasna ideja, poruka koju šalješ.

303: Sistemi obrazovanja se, između ostalog, bave projektovanjem arhitekata. Koje su greške koje oni prave u toku ovog procesa, koja alternativa se može nametnuti i na koji način se može implementirati?

Idis: Prvu od najvećih grešaka vidim u potpunoj masovnosti edukacije. Znači puno je više škola arhitekture nego što je potrebno arhitekata i to je brutalno nepošteno prema mladim ljudima, jer mi školujemo višak kadra, koji će danas-sutra crtati u BIM sustavu, kao nekakav “crtački rob”. Mislim da tu postoji i drugi paralelni jednako opasan problem, inflacija profesora, ja sam isto jedan od profesora, tako da govorim iz prve ruke. Previše je besmislenih škola, ima ih koliko hoćeš, a upravu tu treba doći do pročišćavanja, što mi to učimo ljude, zašto ih mi stvaramo i što mi time zapravo želimo postići.

303: Na fakultetima se dakle većina aktivnosti unutar procesa obrazovanja svodi na mehanički rad, tako je barem u Sarajevu…

Idis: Ma nije na meni da sudim o vašoj školi. Ja samo hoću ponoviti, svi mi živimo u nepredvidivom i ubrzanom vremenu kasnog medijsko-digitalnog kapitalizma, gdje je jedna od problema potpuna zastarjelost osnovnog, srednjoškolskog i visokog obrazovanja. Evo recimo moji tata i stric su bili arhitekti pa znam kako je to bivalo ranije. Uvijek je bio educiranih srednjoškolaca, tehničkih crtača koji su u arhitektonskim biroima crtali, a arhitekt je bio taj koji je završio fakultet i bavio se projektiranjem.

Danas mi svjedočimo sve većem broju završenih arhitekata jer otvorenog posla za srednjoškolska znanja više nema. Školujemo gomile prekarnih radnika crtača. No odgajamo ih kao velike zvijezde, genijalne kreativce, umjetnike. Arhitekt može biti umjetnik, ali to je samo jedan sloj, jedan nužan, ali i nedovoljan faktor. Drugi sloj je ekonomski, treći politički, četvrti društveni, peti pravni, šesti medijski, i tako bi mogao dalje nabrajati. Tako složena situacija, ako nije na vrijeme osviještena, dovodi do jednog dubokog razočarenja mladog čovjeka, kojem se sve vrijeme škole i studija krivo priča, pogrešno educira. To je kao da, bit ću skroz brutalan, odgajate ljude u samostanu i onda ih šaljete u javnu kuću! Zapravo bi im se na samom početku trebalo reći da postoje i samostani i javne kuće, pa da se ljudi na vrijeme spreme. Znači, edukacija je ključna stvar, zato je ovaj današnji panel i stavljen na kraj. Što mi to radimo, gdje idemo, čemu služimo, što mislimo? To je pitanje.

Razgovarao: Dino Jozić

Intervju je objavljen u 5. broju časopisa Tristotrojka.