Tema revitalizacije i adaptacije arhitektonski vrijednih zgrada koje su izgubile svoju prvotnu namjenu aktualna je dugi niz godina. Takve su građevine danas napuštene te prepuštene propadanju. Kako bi se pokrenula diskusija o njihovoj budućnosti potrebno je osvijestiti građane te samu struku o njihovom postojanju i potencijalu kojeg nose. Pitanje je možemo li (i kako) mi, studenti arhitekture, pridonijeti očuvanju zgrada koje se nalaze u sličnoj situaciji?
Jedan od takvih objekata koji vape za revitalizacijom jest zgrada bivše jahaonice u Ulici baruna Filipovića u Zagrebu. Ona je zbog svoje prostorne i lokacijske posebnosti postala predmetom razmišljanja četrnaestero studenata arhitekture pod vodstvom prof. Luke Korlaeta. Problematikom spomenutog objekta bavili su se studenti dvije uzastopne generacije u sklopu kolegija Radionica arhitektonskog projektiranja I, na prvom semestru diplomskog studija Arhitekture i urbanizma u Zagrebu, a rezultati radionice su naknadno izloženi na pročelju same predmetne zgrade.
Zadatak je postavljen tako da se kroz istraživanje o potrebama i datostima vremena u kojem živimo predloži namjena koju zgrada bivše jahaonice može udomiti. Razmišljali smo na koji se način spomenutu zgradu može reprogramirati te u nju vratiti živost. Uz očuvanje memorije na mjesto i vrijeme u kojem je nastala pokušali smo je adaptirati u stambeno-radno-socijalizacijski sklop. To je rezultiralo programom koji sadrži stambene prostore popraćene ‘programom plus’, odnosno , sadržaje koji su otvoreni zajednici te je ujedno aktiviraju i obogaćuju poput knjižnice, tržnice, restorana…
Nakon završenog semestra, zaključili smo da sva naša razmišljanja o problematici napuštenih prostora u Zagrebu mogu biti korisna zajednici jedino i isključivo ako ih prezentiramo samoj zajednici – građanima Zagreba. Samim činom prezentacije na zapuštene se prostore stavlja određena količina pozornosti. Takvo nas je razmišljanje dovelo do izložbe ‘Grafiti mogućnosti’ na kojoj smo pokušali prezentirali što zgrada takvog gabarita, smještena u urbanom tkivu centra Zagreba, može postati. Što bi bilo kad bi bilo. Što možda jednoga dana i bude.
Izloženi su radovi, u krugovima promjera 60 cm, postavljeni na ulično pročelje zgrade te su kontrastom svoje pravilne geometrije, u odnosu s derutnom fasadom, izgledali poput grafita koji tamo ne spadaju – grafita mogućnosti. U vremenskom kontekstu semestra, izložbu smo koncipirali tako da predstavlja kraj razmišljanja o jednom prostoru, ona predstavlja svojevrsni završetak projektantskog procesa, pa je umjesto otvaranja izložbe, ona završila zatvaranjem u subotu, 21. travnja 2018. godine.
Postavljanjem studentskih plakata na pročelje zgrade bivše jahaonice, koja je uslijed nedostatka prvotne funkcije ostala prazna i lako zaboravljiva, uspjela se privući pozornost ljudi koji uz nju svakodnevno prolaze, a ne primjećuju je. Jednostavnim smo činom potaknuli prolaznike da prestanu biti samo prolaznici, da se zaustave i razmisle. Da se zapitaju – koliki bi utjecaj na okolni kontekst imala ova zgrada kada bi se neki od predloženih sadržaja u njoj zaista i pojavio. Projektni programi su bili raznovrsni te uvijek društveno osjetljivi i vremenski aktualni: knjižnica i smještaj za mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi, tržnica s hostelom, studentski dom s prostorima za rad, stambena zgrada novog modela stanovanja, sigurna kuća za žrtve obiteljskog nasilja, centar za smještaj i resocijalizaciju beskućnika, centar za rehabilitaciju osoba s intelektualnim poteškoćama, centar za stanovanje gamera, rehabilitacijski centar za govorno-jezične poteškoće, društveno edukacijski centar za integraciju Roma…
Studentski radovi ostavljeni su na pročelju s planom da tamo ostanu dok ne propadnu, dok plakati ne izblijede i postanu bezlični i gotovo nevidljivi – kao i sama zgrada koja ih nosi. No, tjedan dana nakon postavljanja izložbe, od petnaest krugova ostala su svega tri. Plakate su uzeli nepoznati ljubitelji umjetnosti. Oni su mobilni grafit mogućnosti htjeli objesiti na zid svoje sobe, pokloniti nekome za rođendan ili možda – baciti u smeće, iskoristiti kao podlogu za sjedenje na hladnome betonu – ne znamo. Samo znamo da ih više nema, netko ih je primijetio, nekom su bili dovoljno bitni da ih uzme sa sobom, netko, tko je bio slučajni prolaznik – dao je smisao našem radu.
Tekst: Dora Ramušćak, Kristijan Mamić
Foto: Sara Stanković
