“It is not about what you see but how you see it.”
Arhitektura, koja u svijetu fotografije drži posebno mjesto kao nepresušan izvor inspiracije, za njega je podloga za stvaranje umjetnosti. Ne zanima ga arhitekt, niti građevina, već detalj i savršeni trenutak. Ljepotu traži u naizgled običnome, čak ružnome, po mišljenu nekih, a pravi je izazov stvoriti međuodnos između svakodnevice i umjetnosti, stvarnosti i apstrakcije. Riječ je o beiruškom fotografu, Sergeu Najjaru, koji svoj put u svijetu fotografije započinje upravo na Instagramu pod imenom serjios.
Iako uglavnom bira arhitekturu kao temeljni element, serjios je prvenstveno minimalistčki i apstraktni fotograf, s uzorima u Albersu, Stelli, Lewittu i suprematističkom pokretu. Njegove fotografije, iako minimalističkog duha, zapravo proizlaze iz kaotičnog okruženja – grada u procesu oporavka i ubrzanog razvoja nakon građanskog rata, kakav je Beirut. Ta opreka svjedoči sposobnosti čovjeka da objektivom i kadrom stvori vlastitu realnost, što serjios ostvaruje prikazivanjem tek fragmenta realnosti, jednog savršenog trenutka, uvodeći nas u jedan drugačiji, gotovo nestvaran svijet. Dakle, ne čudi da kao osobnu krilaticu odabire upravo onu spomenutu na početku ovoga teksta.
Arhitektura ne postoji bez čovjeka. Međuodnos čovjeka i arhitekture iznimno je bitan i zanimljiv element Najjarove fotografije. Sam izjavljuje kako čovjek daje toplinu i mjerilo arhitekturi, dok arhitektura apstrahira čovjeka. Ljudskim subjektima oduzima identitet i daje im ulogu skulptura, opet istovremeno ironizirajući taj fenomen načinom na koji se čovjek pojavljuje unutar arhitekture (provirujući iza zida, pružajući dijelove tijela kroz uske otvore ili pak naginjući se kroz prozor). Fotografije su svjedočanstvo apsurda nadmoći stvorenog od čovjeka nad njime samim, no ako arhitektura dominira čovjekom, fotograf dominira kadrom (a kadar 1:1 nameće Instagram). Ipak, upravo taj apsurd, uz neupitnu ljepotu i minimalistički sklad, daje karakter serjiosovim fotografskim ostvarenjima.
A. Stanić