babble
– to talk or say something in a quick, confused, excited, or silly way
Slika je neobična. Mnoštvo medija je stvorilo preklapajući prostor virtualnog i stvarnog dovodeći do stanja hiperkomunikacije. Svatko može, anonimno ili ne, reći bilo što, podijeliti ideju, objaviti novosti, učiniti nebitno barem na trenutak aktualnim. S druge strane tog fenomena smo mi koji gajimo jedan poseban autizam. Hermetičan intelektualizam, nastao pretpostavkom da se atomi kroz ruke arhitekta pretvaraju u artefakt nepojmljiv običnom puku, te nedostatak samopouzdanja u vlastito ja ukupno rezultiraju pogubnim ignoriranjem potencijala otvorene komunikacije.
Pomalo je ironično da prostore interakcije projektiraju ljudi koji rijetko pričaju međusobno. Ideje tako ostaju izgubljene u radovima izobličenim različitim nekonstruktivnim kritikama, poruke se gube u velikim riječima, prijeko potrebna iskrena kritika struke i društva ostaje prešućena kako bi se očuvala predivna bonaca. Klišej na klišej, ego protiv ega. Opća atrofija, depresija. Ono malo što se izgradi, ili se ne cijeni ili nikome ne služi na čast ili zadovoljstvo. U očima javnosti nebitni. Magija je nestala. Svi znaju bolje. Kritična masa ne ostvaruje svoj potencijal.
Na opise i dijagnozu društva kojemu je takva otvorena struja prijeko potrebna ne valja trošiti riječi i suze. Problemska karta bi bila uvreda razumu. Naša svakodnevnica je nazadovanje ili jednako pogubno stagniranje društvene misli, tehnologije i ambicije. Kolotečina u kojoj se iznova postavljaju ista pitanja i dobivaju jednaki nemaštoviti i neučinkoviti odgovori. Ionako nesređeno tranzicijsko društvo i ekonomija su upareni sa entropijom uzrokovanom novim tehnologijama koja redefinira društvene odnose. Novonastale situacije u kojima se očituje problematika javnog, privatnog, intimnog pa i kriminala nužno je kritički sagledati i zauzeti jasan stav.
Javan prostor nije nekakav ideal već realnost koja jest res publica, dok je pitanje vlastitog tijela upravo suprotno i to su tek neke o tema koje se svojom važnosti mogu i trebaju svrstati uz repeticije modula ili određivanje debljine mineralne vune. arhitektura jest autonomna i bilo bi pogrešno postaviti ju drugačije, ali arhitektnoska misao ne smije biti autistična . Društvu smo potrebni, samo društvo to još ne zna.
Utješno je što ovo zasigurno nije najbolji svijet od svih. Prostora za promjenu i napredak ima. Arhitektura na papiru i prostoru (malo i maketa mjerilo) te konstruktivna kritika se nameću kao polazište za nastavak evolucije. Umnožavanjem onih rijetkih trenutaka kada se ideje izlažu i otvoreno komentiraju virtualna arhitektura oživljava. Projekcija vlastite slike nekog boljeg svijeta na ovaj i prezentacija su nužni za razvoj same ideje i omogućavaju joj da dobije nove dimenzije. Da raste. Da zaživi. A trenutno stanje hiperkomunikacije omogućuje upravo to. Oživljavanje fraze ˝nešto se događa˝.
Matija Kraljić
