Parsa Kamehkhosh (r. 1985.) iranski je umjetnik koji stvara u finskom Helsinkiju. Sve što želi jest postojati i iskusiti svijet. Želi biti prisutan svim svojim čulima i dozvoliti sebi da bude dotaknut i fasciniran svime što život pruža. Neprestano internalizira svoja zapažanja i promišlja ih u vidu “donošenja stvari”. Ovaj je prirodni proces zapravo način razumijevanja vlastitoga položaja u svijetu i izražavanja zahvalnosti za isti. Rezultat obično djeluje poput zrcala koje reflektira netretirane ili neotkrivene aspekte umjetnikove osobnosti ili kao djelovanje putem kojeg on pronalazi i suočava se sa svojim unutrašnjim porivima. Više vjeruje u donošenje nego u stvaranje jer se poistovjećuje s pukim vratima kroz koja ideja, na neki način, ulazi u opažajni svijet našeg postojanja.
Njegovo je najnovije djelo trenutno izloženo u sklopu vanjske izložbe suvremene skulpture, instalacije i pejzažne umjetnosti – OBJEKTI u Espoo centru, u Finskoj 14. 6.-2. 9. 2018. Rad se sastoji od devet na objekt orijentiranih izvedbi tijekom kojih će umjetnik ležati unutar metalnog kubusa i oblikovati ga iznutra. Njegovi će potezi i pokreti unutar kubusa izravno utjecati na vanjštinu metalnog predmeta i postepeno ga mijenjati kroz vrijeme.
Predviđene su još dvije izvedbe koje će se održati:
25.8.2018. od 18h do 19h (Espoo Day)
2.9.2018. od 17h-18h (dan zatvaranja izložbe)
Ako se nađete u Finskoj ovoga ljeta, svratite i posjetite ovo djelo locirano do jezera Kirkkojärvi u Espoon keskus.
Pratite Parsu Kamehkhosha on Instagramu kako biste vidjeli najnovije objave o ovom djelu, te vidjeli performanse uživo.
Doista, objekt. Metalna kutija smještena na drvenim gredama, predstavlja se bojama, teksturama, strukturom i proporcijom.
Njena jednostavnost dopušta fokusiranje na detalje – boju metalik površine toliko ovisne o svjetlu, koja se presijava kao površina vode, mahom tamna i reflektivna; hrđave dijelove poroznog metala, naizgled čvrstog materijala koji propada. Drvene su grede međusobno odmaknute, što daje dojam prozračnosti i lakoće, kao da čvrsta potpora uopće nije potrebna. Trup kutije izdvaja se iz okoline; očito je čovjekovo djelo, no niti pozicijom niti bilo kojim drugim vidljivim obilježjem ne odaju svoju namjenu.
Tragovi varenja nepravilno su raspoređeni, svaki s jedinstvenim oblikom. Svoju boju duguju obilježjima materijala i svoj oblik metodi obrade. Svjedočanstvo su utjecaja topline na materijal. Na drvenim gredama vidljive su linije koje pokazuju godišnji rast stabla, kora i tamniji dijelovi čvorova gdje su rasle grane. I kutija i grede govore o odluci koju donosi umjetnik, te o vlastitoj prošlosti i kvaliteti. To je moguće zbog njihova sirova stanja.
Umjetnik ne kontrolira svaki detalj već surađuje s materijalom. Materijal ima vlastito djelovanje.
U Parsinom radu, organsko i od čovjeka napravljeno dovedeni su u istu ravninu. Ovi materijali dolaze iz okoliša, i podliježu, kao i sve tvari, stalnoj promjeni. Nisu upotrebljeni kromirana površina ili kristalna vaza, materijali koji odaju dojam jednoličnosti, neprobojnosti i nepromjenjivosti. Materijal koji jest korišten govori o vlastitom porijeklu i odaje djelomično svoja obilježja i prošlost. Čini se da je prisutan ne samo kao nositelj nečeg drugog, već i samog sebe. Posjedujemo vlastitu formu i okruženi smo formama. Ovaj nas rad potiče da sagledamo i razmislimo što je forma u sebi i za sebe.
Čitav bi proces skriva se unutar jednog opažaja: ushit prilikom pogleda na jesenski list, njegovu paletu i gradaciju boja, odgovara ushitu pri pogledu na zahrđale dijelove metalne površine, oblike i boje u kojima se pojavljuju.
Hrđa – reakcija kisika i metala, još jedan je proces forme koja se mijenja. Erozija tog čvrstog materijala ukazuje na stalnu promjenu tvari. Sve stvari bivaju, pa se raspadnu, putovanje tvari kroz forme.
[FinalTilesGallery id=’13’]
Parsa tijekom izložbe izvodi čin, oblikujući metalnu kutiju iznutra. Čvrsta se površina preoblikuje pred našim očima. Uz proizvedene zvukove, ta napeta situacija ukazuje na odlučnost umjetnika i stanje uma koje je dovelo do toga. S obzirom na nas same i na materiju, govori o našoj sposobnosti da uobličimo naše okruženje. Kako ćemo djelovati u okolišu ovisi o stanju naše svijesti, stoga je naša odgovornost za stanje svijesti stavljena u prvi plan. Dio ovoga, možda prvenstveno, je i obraćanje pažnje na ono što nas okružuje.
Umjetnik je nedvojbeno prisutan, ali ostaje skriven, manifestirajući se kroz materijal i kontakt s istim. Svijest i materijal su jedno te isto, svijest koja oblikuje okoliš, i obrnuto.
Djelo je također kipar pri radu. Ovo uključenje organizirane radnje koja zahtijeva određeni trud ukazuje na svijest, naše okruženje i na postojanje obaju radije kao proces nego nešto što se točno može definirati u bilo kojem trenutku kao nešto i ništa drugo.
Oblici koji proizlaze iz ovog čina imaju obilježja organske tvari – obli su i ispupčeni kao paraziti na stablu, nepravilni su i raspršeni. Nastala forma svraća naše misli na organsko porijeklo svih materijala, beskrajno izobilje oblika, i naš odnos s istim.
Situacija se može sažeti u jedan čin divljenja obliku koštice manga, i potpuno upijanje utjecaja tog čina. Nije riječ o trenutnom oduševljenju zalaskom sunca, smijenjenom drugim prolaznim mislima čim skrenemo pogled. Riječ je o trajnome osjećaju, stavu, načinu povezivanja s okolinom, prisutnosti. Podsjetnik je, možda, na neke sirove kvalitete svijeta u kojem živimo, i temeljne načine na koje se svijetom bavimo.
Napisao: Jakub Bobrowski
Uredila: Laura Jarvey
Prevela: Andrea Stanić
