Parsa Kamehkhosh (r. 1985.) iranski je umjetnik koji stvara u finskom Helsinkiju. Sve što želi jest postojati i iskusiti svijet. Želi biti prisutan svim svojim čulima i dozvoliti sebi da bude dotaknut i fasciniran svime što život pruža. Neprestano internalizira svoja zapažanja i promišlja ih u vidu “donošenja stvari”. Ovaj je prirodni proces zapravo način razumijevanja vlastitoga položaja u svijetu i izražavanja zahvalnosti za isti. Rezultat obično djeluje poput zrcala koje reflektira netretirane ili neotkrivene aspekte umjetnikove osobnosti ili kao djelovanje putem kojeg on pronalazi i suočava se sa svojim unutrašnjim porivima. Više vjeruje u donošenje nego u stvaranje jer se poistovjećuje s pukim vratima kroz koja ideja, na neki način, ulazi u opažajni svijet našeg postojanja.

Njegovo je najnovije djelo trenutno izloženo u sklopu vanjske izložbe suvremene skulpture, instalacije i pejzažne umjetnosti – OBJEKTI u Espoo centru, u Finskoj 14. 6.-2. 9. 2018. Rad se sastoji od devet na objekt orijentiranih izvedbi tijekom kojih će umjetnik ležati unutar metalnog kubusa i oblikovati ga iznutra. Njegovi će potezi i pokreti unutar kubusa izravno utjecati na vanjštinu metalnog predmeta i postepeno ga mijenjati kroz vrijeme.

Predviđene su još dvije izvedbe koje će se održati:
25.8.2018. od 18h do 19h (Espoo Day)
2.9.2018. od 17h-18h (dan zatvaranja izložbe)

Ako se nađete u Finskoj ovoga ljeta, svratite i posjetite ovo djelo locirano do jezera Kirkkojärvi u Espoon keskus.
Pratite Parsu Kamehkhosha on Instagramu kako biste vidjeli najnovije objave o ovom djelu, te vidjeli performanse uživo. 

 

Doista, objekt. Metalna kutija smještena na drvenim gredama, predstavlja se bojama, teksturama, strukturom i proporcijom.

Njena jednostavnost dopušta fokusiranje na detalje – boju metalik površine toliko ovisne o svjetlu, koja se presijava kao površina vode, mahom tamna i reflektivna; hrđave dijelove poroznog metala, naizgled čvrstog materijala koji propada. Drvene su grede međusobno odmaknute, što daje dojam prozračnosti i lakoće, kao da čvrsta potpora uopće nije potrebna. Trup kutije izdvaja se iz okoline; očito je čovjekovo djelo, no niti pozicijom niti bilo kojim drugim vidljivim obilježjem ne odaju svoju namjenu.

Tragovi varenja nepravilno su raspoređeni, svaki s jedinstvenim oblikom. Svoju boju duguju obilježjima materijala i svoj oblik metodi obrade. Svjedočanstvo su utjecaja topline na materijal. Na drvenim gredama vidljive su linije koje pokazuju godišnji rast stabla, kora i tamniji dijelovi čvorova gdje su rasle grane. I kutija i grede govore o odluci koju donosi umjetnik, te o vlastitoj prošlosti i kvaliteti. To je moguće zbog njihova sirova stanja.

Umjetnik ne kontrolira svaki detalj već surađuje s materijalom. Materijal ima vlastito djelovanje.

U Parsinom radu, organsko i od čovjeka napravljeno dovedeni su u istu ravninu. Ovi materijali dolaze iz okoliša, i podliježu, kao i sve tvari, stalnoj promjeni. Nisu upotrebljeni kromirana površina ili kristalna vaza, materijali koji odaju dojam jednoličnosti, neprobojnosti i nepromjenjivosti. Materijal koji jest korišten govori o vlastitom porijeklu i odaje djelomično svoja obilježja i prošlost. Čini se da je prisutan ne samo kao nositelj nečeg drugog, već i samog sebe. Posjedujemo vlastitu formu i okruženi smo formama. Ovaj nas rad potiče da sagledamo i razmislimo što je forma u sebi i za sebe.  

Čitav bi proces skriva se unutar jednog opažaja: ushit prilikom pogleda na jesenski list, njegovu paletu i gradaciju boja, odgovara ushitu pri pogledu na zahrđale dijelove metalne površine, oblike i boje u kojima se pojavljuju.

Hrđa – reakcija kisika i metala, još jedan je proces forme koja se mijenja. Erozija tog čvrstog materijala ukazuje na stalnu promjenu tvari. Sve stvari bivaju, pa se raspadnu, putovanje tvari kroz forme.

 

Parsa tijekom izložbe izvodi čin, oblikujući metalnu kutiju iznutra. Čvrsta se površina preoblikuje pred našim očima. Uz proizvedene zvukove, ta napeta situacija ukazuje na odlučnost umjetnika i stanje uma koje je dovelo do toga. S obzirom na nas same i na materiju, govori o našoj sposobnosti da uobličimo naše okruženje. Kako ćemo djelovati u okolišu ovisi o stanju naše svijesti, stoga je naša odgovornost za stanje svijesti stavljena u prvi plan. Dio ovoga, možda prvenstveno, je i obraćanje pažnje na ono što nas okružuje.

Umjetnik je nedvojbeno prisutan, ali ostaje skriven, manifestirajući se kroz materijal i kontakt s istim. Svijest i materijal su jedno te isto, svijest koja oblikuje okoliš, i obrnuto.

Djelo je također kipar pri radu. Ovo uključenje organizirane radnje koja zahtijeva određeni trud ukazuje na svijest, naše okruženje i na postojanje obaju radije kao proces nego nešto što se točno može definirati u bilo kojem trenutku kao nešto i ništa drugo.

Oblici koji proizlaze iz ovog čina imaju obilježja organske tvari – obli su i ispupčeni kao paraziti na stablu, nepravilni su i raspršeni. Nastala forma svraća naše misli na organsko porijeklo svih materijala, beskrajno izobilje oblika, i naš odnos s istim.

Situacija se može sažeti u jedan čin divljenja obliku koštice manga, i potpuno upijanje utjecaja tog čina. Nije riječ o trenutnom oduševljenju zalaskom sunca, smijenjenom drugim prolaznim mislima čim skrenemo pogled. Riječ je o trajnome osjećaju, stavu, načinu povezivanja s okolinom, prisutnosti. Podsjetnik je, možda, na neke sirove kvalitete svijeta u kojem živimo, i temeljne načine na koje se svijetom bavimo.

Napisao: Jakub Bobrowski
Uredila: Laura Jarvey
Prevela: Andrea Stanić