U svibnju ove godine zaključen je natječaj u organizaciji Društva arhitekata Split (DAS) za izradu idejnih arhitektonsko-urbanističkih rješenja garaža na devet lokacija u Splitu. Natječaj čiji program obuhvaća izgradnju novih ili nadogradnju postojećih garaža, odnosno javnih parkirališta, za cilj ima dobiti cjelovito rješenje za sve lokacije, te je tek početak rješavanja već dugi niz godina zanemarenog problema prometa u mirovanju u gradu.
U nastavku donosimo prvonagrađeno rješenje uz riječi mladog autorskog tima, a cjelokupne rezultate pogledajte na stranicama DAS-a.
autori: Grgur Butigan, Jakov Matas, Bernardica Grubišić i Katarina Kazić
Opis arhitektonsko – urbanističkog koncepta
Današnja forma grada Splita počiva na ispreplitanju niza posve oprečnih tendencija. Njihovim preklapanjem nastaje grad kolaž unutar kojeg se stihijska gradnja isprepliće s planskom, konsolidirana s nekonsolidiranom, javna s privatnom. Među navedenim dijelovima ne postoje čitljive granice ni jasni završeci. Sve te oprečnosti kulminiraju gradom koji balansira između plana i kaosa, što rezultira njegovom nedovršenom pojavnošću. Ogoljeni ‘beton brut’ metabolističkog arhitektonskog naslijeđa koketira sa nedovršenim fasadama divlje izgradnje, vidljivim armiranobetonskim serklažima, bloketama i armaturom. Posljedica takve disonance zasigurno je društvo koje se, za razliku od ranijih generacija, ne osjeća dijelom svog prostorno-vremenskog kontinuuma. Društvo tekućeg moderniteta koje svijet oko sebe promatra isključivo kroz prezent, a izravna posljedica njegovog djelovanja su heterogene i nekoherentne strukture u potpunom neskladu s neposrednim okolišem.
Okosnica razvoja ovog projekta stoga postaje promišljanje arhitekture koja, iako nastaje u određenom odsječku prostora i vremena, ne predstavlja samo odgovor na trenutni kontekst, već slijedeći pouke iz prošlosti stvara prostorni okvir za budućnost. Okvir sastavljen od niza prethodno navedenih opreka kojih se njihovim izravnim suprotstavljanjem pokušava lišiti. Nedovršena vanjska pojavnost satkana od armaturnih mreža s jedne strane, te jasan princip generiranja unutrašnje strukture s druge strane, preuzimaju ulogu pomirbenog faktora između dva zavađena grada. Nova struktura na taj način istovremeno prihvaća određene odlike obiju pojava, ali se i udaljava od njih, jednako zazirući od ideje konačnosti i projiciranja budućnosti, kao i od nepromišljenog i kaotičnog.
Takav način promišljanja arhitekture i njezine implementacije u urbani kontekst najbliži je studiji ‘Made in Tokyo’ japanskog arhitektonskog kolektiva ‘Bow Wow’ u kojoj su mapirane građevine koje su tijekom vremena oplemenjene funkcijama oprečnim onoj prvotnoj. Tako građevine u funkciji komunalnog gospodarstva bivaju nadopunjene ili u potpunosti prenamijenjene rekreativnim, stambenim, poslovnim i drugim sadržajima. Navedeni fenomen možemo usporediti i sa razvojem Dioklecijanove palače koja je kroz vrijeme postepeno pretvorena u grad. Prepoznavši mijenu kao jedinu konstantu, evolucijski potencijal svake građevine, a pogotovo javne i gradotvorne postaje tim bitniji.
Otud namjera da arhitektonski konstrukt budućih garaža bude sačinjen od ‘skoro ničega’, odnosno elementarne konstrukcije i mrežaste low-cost, low-tech i ready-made opne koja kao takva biva nenametljivom i gotovo nevidljivom, ostavljajući mogućnost za nadopunu strukture nekom budućom, nepredviđenom funkcijom. Strukturu čini sustav kratkih i dugih poluetaža, odnosno kontinuirane rampe pod izrazito blagim nagibom čime je gotovo u potpunosti negirano postojanje jasnog nivoa. Upotrebom takvog sustava inače nametljiva i kruta struktura biva dematerijaliziranom. Konstantom promjenom presjeka i preklapanjem planova u eksterijeru i interijeru postiže se fenomenološka transparencija koja upotrebom porozne titrave envelope postaje dodatno naglašena. Granica generiranja takve strukture ostaje nedefinirana, odnosno podatna promjeni i nadgradnji ovisno o potrebnim kapacitetima. Time su teme nedovršenosti i promjenjivosti, glavnih karakteristika urbanističkog fenomena Splita, dodatno naglašene i potvrđene, a sama građevina integrirana u svoj neposredni kontekst.
Opis materijala i oblikovanja
Vanjsku ovojnicu garaža sačinjava sustav armaturnih mreža Q385 postavljenih u dva sloja između potkonstrukcije – nosača širine 20 centimetara. Potkonstrukcija se sastoji od vertikalnih armaturnih nosača na razmaku od cca 250 centimetara ankerom pričvršćenih za armiranobetonsku međukatnu konstrukciju. Dodani čelični elementi (nosači i mreža) prethodno su oksidirani kako bi dobili specifičnu ruzinavu patinu, nakon čega su zaštićeni bezbojnom protupožarnom i antikorozivnom zaštitom.
Kadice za biljke penjačice (primjerice bršljan) dodane su između armaturnih koševa u zoni međukatne konstrukcije za koju su ankerirani. Biljkama je na takav način omogućen slobodan vertikalan rast po armaturnoj mreži.
Providna mreža je sigurnosna pješačka barijera na međuetažama, ograda na krovu kuće te protuprovalna zaštita u njenom prizemlju dok istodobno omogućava nesmetanu prirodnu ventilaciju ispušnih plinova automobila. Ista je također svojevrsna low-tech, low-cost, ready-made aplikacija sa izrazito snažnim vizualnim karakterom koji koketira s temom nedovršenosti opisane u prethodnom poglavlju. Dok mreže predstavljaju pješačku barijeru, onu kolnu sačinjavaju prefabricirani armiranobetonski stoperi kružnog presjeka postavljeni na svakom nadzemnom parkirnom mjestu.
Vanjska armiranobetonska konstrukcija i podgledi stropova izvedeni su u vidljivom betonu, dok je podna ploha međukatne konstrukcije premazana završnim protukliznim premazom na bazi epoksidne smole (apliciranje signalizacijskih grafika na podu garaže). Specifičan vizualni identitet postignut je varenjem metalnih pločica između armaturnih mreža (zapunjavanje mreže ‘pikselima’) čime je omogućeno apliciranje potrebitih grafika i signalizacije. Detaljem je prikazan princip grafičkog označavanja brojčanom oznakom rednog broja garaže.
Krovna ploha oblikovana je u skladu sa sadržajem propisanim programom natječaja. Isti varira od kombinacija popločenja / zaglađenih ravnih površina / tartana za sportske rekreativne sadržaje, ekstenzivnog zelenog krova za nisko raslinje, te intenzivnog zelenog krova za visoko raslinje i drveće. Anuliranjem sustava poluetaža na krovnoj etaži kreira se kadica sa dubinom sloja zemlje i humusa dovoljnog za razvijanje korijena drveća i sustava cijevi i posuda za skupljanje kišnice i navodnjavanje parkovnih površina i biljki penjačica na opni zgrade. Opisani održivi koncept moguće je dodatno oplemeniti dodavanjem solarnih panela, mini vjetrogeneratora i drugih opcionalnih elemenata, čime tema nedovršenosti ne bi bila narušena, već upravo suprotno – nadopunjena.
