Autor: Florian Marcel Šikač
U današnje doba užurbane urbanizacije, odnosno užurbanizacije, investitori hrle kako bi svaku parcelu unutar grada preoblikovali u dobit.
Parcele se popunjavaju stambenom izgradnjom onoliko gustom koliko to zakon dopušta, a ono malo površine što nije pod zgradom pretvara se u parkiralište. Ukoliko i ostane nešto malo prirode po milosrdnoj odluci “vladara”, ipak je gotovo nemoguće prinijeti joj svjetlosti od planine zgrada tako da budući stanari moraju negdje drugdje tražiti svoju arkadiju. U takvoj atmosferi zagušljive izgradnje svaka slobodna i neiskorištena površina unutar grada je dragocjena. Postupnim nestankom slobodnih čistih parcela i porastom gradskog stanovništva te potrebe za pratećim javnim sadržajem, nišani se sve više okreću prema zapuštenim i neuređenim površinama stručno nazvanim brownfield. Smrknute kulise za bilo kakvu aktivnost, oni umanjuju sliku dijela grada te bude nelagodu u usputnim prolaznicima. Napuštene zgrade oronulih fasada i mračnih očnih duplji koje nas promatraju svojom prazninom požuruju nas u prolasku. Efekt je višestruko veći noću kada smo zbog nedostatka osvijetljenja primorani crnilo popuniti vlastitom imaginacijom.
Naspram toga, ti prostori, koji se vrlo često nalaze u samoj srži grada, predstavljaju vrijedan resurs svojim prostornim potencijalom, ali i povijesnim i arhitektonskim značajem. Preobrazba tih prostora znači samu preobrazbu dijela grada, ali ponad toga i preobrazbu percepcije korisnika i javnog života. Mjesto upitnih aktivnosti i neobuzdane flore i faune postaje novi trg ili kulturni centar kroz koji ne koračamo žurno, već nam je ugodno boraviti tamo. Potrebno je preći preko zabluda o neisplativosti takvih zahvata zato što je dobit na socijalnoj, kulturnoj i ekonomskoj fronti puno veća u usporedbi s perpetualnim neuređenjem takvih prostora. Brojni primjeri uspješnih projekata govore o isplativosti. Od stambenih četvrti na ljudski stvorenim pristaništima brodova Java Island i KNSM Island u Amsterdamu do glazbene dvorane Colosseum u prostoru stare tvornice željeza u Essenu i javnog parka izgrađenog na strukturi odignute željezničke linije u New Yorku. Svim projektima je zajedničko očuvanje postojećih struktura, u potpunosti ili djelomično, u cilju očuvanja memorije prostora.
U umjetnosti i spram iste postoje oni koji “vide” smisao umjetničkog djela, oni koji “vide” kada im se pokaže i oni koji “ne vide”. Isti takav odnos postoji prema prostornom potencijalu zapuštenih predjela grada. Da bi obnovili prostor u kojem boravimo i kroz njega sami sebe, potreban nam je netko tko “vidi”. Stručno oko iza kojeg stoji puno imaginacije da bi se u ljusku minule funkcije i udahnuo novi život.
Naslovna fotografija: Pok Rie
Tekst je objavljen u 8. broju časopisa Tristotrojka.
