Asocijacija arhitekata je 2007. godine raspisala konkurs za izradu idejnog rješenja pješačkog mosta na potezu Radićeva ulica – zgrada Akademije likovnih umjetnosti. Izabran je neobičan, ali veoma originalan rad mladih dizajnera: Amila Hrustić, Bojan Kanlić i Adnan Alagić, koji su u tom periodu bili studenti druge godine Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu na smjeru za Produkt dizajn. Novi most, u tom trenutku još uvijek samo na papiru, nije naišao na odobravanje ni od strane stručnog kadra niti šire javnosti. Međutim, neodobravanje i negodovanje od strane javnosti nije trajalo dugo. Zbog savremenog i jedinstvenog dizajna te tehnološke inovativnosti, most postaje turistička atrakcija i novi simbol Grada, smješten ispred hrama umjetnosti – Akademije likovnih umjetnosti, bivše evangelističke crkve.
Festina Lente (Lat. požuri polako) je pješački most na rijeci Miljacki, sagrađen 2012. godine. Zahvaljujući svojoj jednostavnoj a pritom jedinstvenoj formi, kako ističu i sami autori idejnog projekta, most je spoj „profanog i duhovnog“ i predstavlja balans između desne i lijeve obale rijeke, odnosno balans između umjetnosti i svakodnevnice. Prilikom prelaska iz jedne u drugu dimenziju, prolazimo kroz „kapiju“ – savijeni dio mosta, koja predstavlja važan simbol u kulturi i tradiciji Bosne i Hercegovine i koja nas, simbolički, priprema za prelazak iz jednog u drugo. Konstrukcija mosta je čelična, sa aluminijskom oblogom, a ograda na mostu je izrađena od laminiranog stakla sa drvenim rukohvatom. Statički raspon mosta je 38 m, a njegova širina 4 do 7 m. Na savijenom dijelu, koji je statički bio najkritičniji dio mosta ali istovremeno njegova ukruta, su postavljene dvije drvene klupe. Izgradnja mosta je koštala više od milion eura, a zbog složenosti konstrukcije, priprema i izgradnja su trajali ukupno pet godina.
O mostu, njegovom dočeku u javnosti, konkursu, konceptu i svemu onome što se veže za „Festina Lente“, razgovarali smo sa Bojanom Kanlićem, jednim od dizajnera mosta.

Odakle se stvorila potreba za mostom baš na ovom mjestu, s obzirom da tu nikada prije nije bilo mosta?

Bojan Kanlić: Iako se u blizini „Festina Lente“ nalaze još dva mosta, činjenica je da grad raste, a time se povećava kolski i pješački saobraćaj pa stoga dolazi do potrebe za novim mostovima i boljom povezanošću dvije obale. Čobanija je most koji zbog uskog trotoara nije adekvatno prilagođen za pješake, dok je Apelov most na Skenderiji pješački, ali je ograničen parkingom što je velika prepreka, naročito za invalide. S druge strane, udaljenost ova dva mosta za mlađu osobu možda nije velika, ali za starije ljude ili invalide jeste. Govorilo se da je most koristan samo za pješake koji idu ka Akademiji likovnih umjetnosti, međutim, iza zgrade Akademije se nalaze stambene zgrade i drugi objekti kojima je potrebna bolja povezanost sa desnom obalom rijeke. Potreba za mostom baš na ovom mjestu je prisutna već duže vremena, o čemu svjedoči i podatak da je prvi konkurs bio raspisan još 1989. godine. Zbog svega navedenog, mislim da je most na ovom mjestu bio jako potreban, što se pokazalo ispravnim jer danas mnogo ljudi koristi upravo ovaj most za prelazak sa jedne strane obale na drugu.

Da li bi jedan od ciljeva izgradnje mosta na ovom mjestu bio i povezivanje Radićeve ulice sa Obalom Maka Dizdara, odnosno Akademijom, čime bi se stvorila bolja povezanost tog prostora i obogatio ambijent?

Bojan Kanlić: Da, upravo je to jedan dio ukupne priče, da most poveže Radićevu ulicu i Akademiju u jednu „umjetničku“ zonu, odnosno da se šetalište (Obala Maka Dizdara) poveže sa Radićevom ulicom, koja se nastavlja na Veliki park, i da se time napravi mala zona za šetnju, odmor, na koncu i za umjetnost. Svakako se sve uvijek posmatra u kontekstu. Nikada most, ulica ili objekat nisu tu sami za sebe. Uvijek su dio jedne veće cjeline koja čini grad i koju ne treba fragmentirati jer tada gubi svoju svrhu.

Kakvi su bili uslovi konkursa i da li ste očekivali pobjedu?

Bojan Kanlić: Bili smo druga godina na Akademiji i prijavili smo se prvenstveno da bismo stekli određeno iskustvo i da bismo se upoznali sa tim šta je sve potrebno za prijavljivanje na konkurs i kako to općenito funkcioniše. Nismo očekivali da ćemo osvojiti prvo mjesto i mislim da smo zbog toga bili slobodni napraviti nešto što je novo i drugačije. Mnogo se teže opustiti i raditi kvalitetno kada razmišljate o nagradi. Mi smo ovo shvatili kao igru i probu, da se upoznamo sa svime što je potrebno da biste učestvovali na jednom konkursu. U početku nismo znali ni koja se dokumentacija predaje, ni gdje se predaje ili u kojem formatu i slično. Tako smo to i posmatrali, kao novo iskustvo i eksperiment, koji je na kraju ispao super.

Šta ovaj uspjeh znači u kontekstu studenta druge godine, a šta sada?

Bojan Kanlić: Zavisi u kojim okvirima. U našoj državi nema koristi u smislu da sam profitirao jer sam jedan od autora mosta, pa da na osnovu toga dobijam mnogo više ponuda za posao. Međutim, ovaj uspjeh je svakako veoma bitna stvar. Važno je što smo uopšte dobili priliku da tako mladi radimo nešto poput ovoga jer mnogi ljudi svoju priliku da dizajniraju neki objekat čekaju jako dugo. Također je pozitivno što smo priliku dobili u tom periodu jer smo u tom smislu, barem iz moje perspektive, bili neopterećeni postizanjem uspjeha.

Kako ste došli na ideju za dizajn mosta?

Bojan Kanlić: Ideja vodilja je bila da se ispred Akademije treba nalaziti most koji je malo neobičan, rekao bih, skulpturalan, jer je i sama zgrada Akademije zanimljiv objekat. Prvenstveno, objekat je građen kao evangelistička crkva, da bi kasnije dobio novu funkciju Akademije likovnih umjetnosti. Tako se i javila ideja da to ne treba biti klasičan most. Svi mi živimo u Sarajevu, gradu koji mnogo živi u prošlosti umjesto u sadašnjosti, što smatram pogrešnim. Naravno, spomenike kulture i tradiciju trebamo zaštititi, sačuvati i prilagoditi današnjim potrebama, ali mislim da Sarajevo nije imalo nikakav savremeni simbol grada. To je također bila jedna od ideja koja nas je vodila. Željeli smo da napravimo nešto što će postati novi simbol i slika grada, pa smo uzeli osnovnu formu mosta i napravili njenu dekonstrukciju. S obzirom da je Akademija secesijski objekat, kao osnovnu formu koristili smo floralni ornament koji se pojavljuje na većini arhitekture secesije, i koji se očituje u liniji mosta. Slična priča se veže za Louvre, koji je barokni objekat, i piramidu ispred njega. Kada je piramida bila sagrađena pripadala je modernizmu, a objekat je bio šokantan čak i za građane Pariza, koji su navikli na slične pojave. Međutim, piramida je forma preuzeta iz enterijera francuskog baroka, dok je staklo materijal koji se u baroku počeo koristiti u arhitekturi. Bilo je prisutno i prije, ali nije bilo korišteno u arhitekturi na način na koji se tada počelo koristiti. U suštini, arhitekt je uzeo elemente baroka vezane za Louvre i na indirektan način ih pretvorio u potpuni kontrast, što je osnova svake harmonije. Po uzoru na to, i mi smo pokušali transformisati formu ornamenta u nešto moderno. Pod mosta, koji u jednom trenutku postaje plafon pa opet pod, je proizašao iz ljudske percepcije prema svijetu umjetnosti koji, simbolički, doživljavamo kao „upside down“ ili izokrenut svijet, što je na određeni način povezano sa samom Akademijom. S obzirom da se bijela boja koja je prisutna na fasadi zgrade Akademije brže percipira u odnosu na tamnu, za most smo kao osnovnu boju izabrali antracit sivu, dok je pod napravljen od aluminijuma u svijetlo sivoj boji, tako da most ne dominira u odnosu na Akademiju u vizualnom smislu.

Da li je bilo teško uklopiti savremeno oblikovan most u historijski kontekst a da ambijent pritom ne bude narušen, s obzirom da se na okolnim zgradama očitavaju različiti stilski periodi?

Bojan Kanlić: Iako nam zgrada Akademije izgleda kao jedinstven objekat, ona je građena u različitim periodima i stilovima. U suštini je secesijski objekat koji ima elemente romanike, bizantijsku unutrašnjost, pa čak i moderni dio u staklu. Radićeva ulica je građena u soc-realizmu, dok se malo dalje, na zgradi Pravnog fakulteta i zgradama na Obali Maka Dizdara, nalazi više različitih stilova. Mi smo odlučili uzeti neke elemente iz okoline i transformirati ih na takav način da dobijemo nešto što je u skladu sa današnjim vremenom, po mogućnosti prvi neomodernistički (dekonstruktivistički) objekat u Sarajevu. Bukvalno uklapanje u okolinu bi bilo besmisleno, kao kad bi danas, u 21. stoljeću, dizajnirali konjsku zapregu.

Poznato nam je da izvedeno nije uvijek jednako projektovanom stanju. Da li je bilo odstupanja u ovom slučaju i da li ste zadovoljni izvedenim stanjem?

Bojan Kanlić: Odstupanja uvijek postoje, ali je najbitnije da je ideja mosta zadržana. Ja sam lično zadovoljan po tom pitanju. Koncept i poruka su zadržani i to je ono što je bitno, kao i materijalizacija. Mogu reći da je 80% ideje izvedeno. Tolika odstupanja su zastupljena kod većine projekata kada je u pitanju izvedeno u odnosu na projektovano stanje. Naravno, određeni detalji su mogli biti bolje riješeni, ali mi nažalost nismo u toj mjeri tehnološki razvijena nacija te stoga ne posjedujemo određene sofisticirane tehnologije, pomoću kojih bi u potpunosti bila izvedena svaka naša zamisao.

Koliko je most bio zahtjevan i specifičan po pitanju statike?

Most je statički bio vrlo zahtjevan iz razloga što ruši standardne statičke principe i po tome je unikatan i drugačiji od svih ostalih mostova u svijetu. Ovu formu nismo mi izmislili, ali ona nikad prije nije bila upotrijebljena za ovaj tip objekata. Sa najvećeg instituta za izgradnju puteva i mostova u Europi su nam rekli da nikada prije nisu vidjeli ovakav most. Konačni statički proračun je urađen u Austriji jer su bili neophodni posebni i vrlo sofisticirani programi koje mi nemamo. Petlja na mostu je istovremeno opterećenje i ukruta. To je bila inicijalna ideja, da most „nosi sam sebe“. Kompleksna statika je također jedan od osnovnih razloga zašto smo čekali pet godina da počne izgradnja mosta.

I za kraj, latinska poslovica „Festina Lente“ odnosno „Požuri polako“ nam puno poručuje. S obzirom da danas svi živimo ubrzanim načinom života, da li bi to bila i osnovna poruka?

Bojan Kanlić: Izabrali smo ovaj univerzalni naziv iz razloga što smo željeli da most bude prihvaćen na globalnom nivou i da izađe iz naših okvira, a da pritom bude povezan sa nama samima. Apsurd našeg kretanja, odnosno načina života, koji možda ima veze i sa mentalitetom je upravo ono što nas čini interesantnim i što ljudi, koji dođu sa strane, vole. Jer vrijeme ovdje protiče na drugačiji način. Iako je naziv mosta latinska poslovica, za mene je to poruka koja je dosta karakteristična za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj ljudi upravo žure polako. Često i kada žure, kaskaju, a nekada se možda pomjeraju i kada stoje.

Razgovarala: Ajla Sinan
Intervju je objavljen u 3. broju časopisa Tristotrojka.