Arhitekt Ivan Štraus preminuo je u 90. godini života. Komemoracija će se održati u utorak, 28. 08. 2018. godine u 10:00 sati u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a sahrana isti dan u 12:45 sati na gradskom groblju Bare.
U nastavku je besjeda Ivana Štrausa iz 1986. godine, koja je prema njegovoj želji 2014. godine objavljena u časopisu Tristotrojka:
Retrospektivna izložba arhitekte Ivana Štrausa povodom izbora za dopisnog člana u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine 4. novembra 1986. godine.
Besjeda Ivana Štrausa prisutnim članovima ANUBIH-a
Izložbom koja vam je prezentirana u prostorima Galerije ispunjavam jednu prijatnu obavezu prema Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine kao njen novi dopisni član. Od večeras će izložba biti dostupna i široj javnosti na uvid.
Pred vama su izloženi panoi sa mojim idejama i ostvarenjima čiji izbor predstavlja ili najznačajnije ili najdraže rezultate vlastitog arhitektonskog djelovanja. Što god da se dogodi u budućnosti, bez obzira na valorizacije do kojih će neminovno doći, pred vama je šezdeset panoa iza kojih stoji preko trideset godina rada i znanja, stručnosti i dosljednosti, ljubavi prema arhitekturi i niza sretnih okolnosti.
***
Na prvo mjesto stavio bih godine rada, skoro manijakalnog rada, bez kojeg je neostvariv ovako obiman graditeljski opus u našoj sredini relativno skromnih materijalnih uvjeta za permanentno građenje i ograničenih potreba za arhitektonsko iskazivanje. To su godine rada u kojima je trebalo proći kroz razna nepredvidiva iskušenja za koja nas niko nije pripremio niti na njih upozorio; oduprijeti se prividima lakog uspjeha i iskušenjima lake zarade; bile su to godine u kojima je trebalo izdržati do kraja veoma dug projektantski put koji samo u svojoj prvoj fazi pruža stvaralački užitak. Daleko više vremena i energije potrebno je bilo uložiti u organizaciju prenošenja arhitektonske ideje u brojne nacrte čitavog tima saradnika da bi se iz tih crteža na kraju mukotrpnog rada realizirali projekti na gradilištima.
To je proces prilikom kojeg se ideja arhitekte razlaže u niz separatnih crteža i pisanih dokumenata kao dvodimenzionalnih dokaza i kontrole da je ideja ostvariva. To je razlaganje funkcionalne i konstruktivne vizije arhitekata u pojedinačne partiture čijom se zajedničkom orkestracijom nacrtanih, pisanih i proračunskih segmenata realiziraju jedinstvene prostorno-oblikovne kompozicije.
***
O dostignutom nivou znanja i stručnosti kroz tri decenije rada teško mi je govoriti. Za tako nešto pozvani su meritorni kritičari. Ali iza jedne tvrdnje stojim – mnogo sam učio i učim i danas. Nekad od svojih starijih kolega sa kojima sam imao sreću raditi u prvim godinama svoje arhitektonske aktivnosti, a potom prateći sa izuzetnim i neskrivenim interesiranjem rad arhitekata oko sebe u najužem, i arhitekata svijeta u najširem mogućem radijusu.
U mom radu to je bilo neophodno ukoliko sam želio biti u tokovima stalnog napredovanja tehnike građenja i tehnologije novih graditeljskih materijala; zatim, istovremeno pratiti sve izvore i tendencije savremene arhitektonske misli kroz koje je ona – iz godine u godinu – sve burnije prolazila; te biti realan tumač tog nevjerovatnog napretka i tih stalnih promjena na našem tlu i u našoj – istinski – specifičnoj situaciji u odnosu na okruženje.
Moji prvi ozbiljniji radovi oslanjali su se – što je bilo i prirodno – na ideje internacionalnog stila i rezulatate njegovih istaknutih protagonista koji su vjerovali u strogu ljepotu funkcionalizma i znali iz njega izvući remek djela arhitekture tog doba. Takav stav bio je i svjesna reakcija jugoslavenskih arhitekata i doprinos opštem otporu naše zemlje u neprihvatanju socrealističnih dogmi u umjetnosti i kulturi.
Vrlo brzo sam počeo i sam tragati za izlazom iz takvog položaja domaće arhitekture koji je očigledno vodio ka osrednjosti i nekreativnom epigonstvu. Drastičan prijeloman trenutak u mom pristupu arhitektonskoj problematici nastao je 1969. godine natječajnom idejom za Muzej avijacije na surčinskom aerodromu kraj Beograda.
Izvan principa iz školskih udžbenika, mimo dotadašnje prakse i teorija o izgradnji muzeja, a na osnovu saznanja o avijaciji iz mladenačkih dana, upustio sam se u rizik koji je – srećom – naišao na razumijevanje raspisivača konkursa i ocjenjivačkog suda stručnjaka. Tim rezultatom dobio sam krila u istraživanju novih rješenja funkcionalnih zahtjeva, novih prostornih oblika i novih konstruktivnih zahvata. I ta traženja traju i danas dopunjena još nekim elementima kao što su prostorne kompozicije više oblikovnih elemenata, smionija upotreba boje u oblikovnom izrazu, korištenje sfernih i drugih konstruktivnih sistema i slično.
Moram naglasiti da sam i dalje u prvom planu imao misao o zdravoj funkciji i logičnim prostornim odnosima u objektima, te sve više vodio računa o ulozi mojih objekata u ukupnoj prostornoj slici grada.
I danas, u situaciji kada je u arhitekturi sve dozvoljeno, kad arhitektonski pristupi idu u rasponu od vrckavog humora do nostalgičnog vraćanja prošlosti, kada više nema dominantnih pravila ni apsolutnih vrijednosti, mislim da se sasvim dobro snalazim zahvaljujući iskustvima nekih ranijih prolaznosti u arhitekturi i zahvaljujući nivou zrelosti do kojeg sam stigao.
***
Spomenuo sam i dosljednost kao jednu od dominantnih crta moje arhitektonske aktivnosti. Ne bez razloga!
Smatrao sam, i u tome bio dosljedan do danas, da su mogućnosti posla za arhitektu željnog rada i ambiciozne prirode, uvijek tu negdje. Ali za posao se treba i izboriti – u prvom redu natječajnim idejama. Ako takvih mogućnosti nema dovoljno u vlastitoj sredini onda su prostori Jugoslavije široko otvoreni, pa i prostori izvan naše zemlje.
Svaki novi izazov putem natječaja arhitektonskih ideja bio je za mene prilika i novog javnog dokazivanja ili ličnog provjeravanja. Jasno, u tom suprotstavljanju ideja putem konkursa bilo je uspona i padova, prihvatanja ili nerazumijevanja predloženih ideja – jednostranog ili obostranog, svejedno. Ali, niti su me uspjesi omamljivali, niti neuspjesi obeshrabrivali. I tako od 1952. pa do danas.
Uvjeren sam da se je ovakva dosljednost višestruko isplatila. Uvijek novi arhitektonski zadatak – nikad isti, iznova oduševljenje kreativnim naporom i rezultatom, ponekad neočekivani rezultati rada i za mene i za stručnu sredinu, a često i visoka priznanja. Dokaz moje projektantske dosljednosti mogu se uočiti na dobrom broju panoa na izložbi – od Beograda/Muzej avijacije, Skoplja/trgovački centar u srcu skopske čaršije, Titograda/rekonstrukcija i dogradnja hotela Crna Gora, Splita/sportski centar na Plinari, pa do Adis Abebe/Glavna pošta i Ministarstvo PTT-a i Sofije/nova zgrada Opere.
***
Iako ću najmanje govoriti o ljubavi prema svom poslu, to uopšte nije mjerilo njene uloge u mom ukupnom arhitektonskom djelovanju. Premda – kao i svaka druga ljubav – spada u intimu, moram istaći tu nevidljivu komponentu kao dopunski pokretač svim prethodnim o kojima sam govorio i nekim sporednijim koje sam prešutio. Da nije bilo ljubavi prema arhitekturi, kao stvaralačkoj djelatnosti moj dugogodišnji trud bio bi lišen zadovoljstva kreiranja, stručnost i znanje bili bi na nivou oskudnih školskih saznanja, a dosljednost bi se pretvorila u banalnu upornost.
Intenzitet zaljubljenosti u arhitekturu mnogo mi je pomogao da me ne pokolebaju brojne prepreke na koje sam nailazio, da me ne obeshrabre neuspjesi ili nerazumijevanja, kao i da me uspjesi ne učine zadovoljnim dostignutim rezultatima. Ta ljubav će mi pomoći već sutra da se ne zadovoljim ovom retrospektivnom izložbom.
***
Koliko god je ljubav prema životnom opredjeljenju bila stalno prisutna, koliko sam bio svjestan njenog prisustva u mom radu, postojala je još jedna komponenta tokom svih ovih godina čije sam uloge tek od ne tako davno svjestan i koju tek sada mogu procijeniti.
To je sreća!
Trebalo je zaista imati sreću pri izboru sredine u kojoj ću živjeti i raditi, imati vrsne saradnike u poslu i dobre prijatelje u životu – biti potpuno prihvaćen. Sretna okolnost je i povoljna društvena i materijalna situacija u zemlji u vrijeme kada sam mogao najviše graditi – što nije bio slučaj u pedesetim godinama, a nažalost ni danas. Ništa manja sreća nije što sam bio suvremenik izuzetnih ličnosti sarajevskog arhitektonskog kruga još iz predratnog perioda, a koji su mi bili uzori i u privatnom životu, kao i prijateljstvo sa brojnim arhitektima širom Jugoslavije kroz vrlo intenzivne stručne, društvene i privatne kontakte.
Sreća je i u tome što mi put graditelja nije bio nimalo lak, podržavan sa strane, već ispunjen preprekama – skoro pa po pravilu uvijek novim i nepredvidivim, što je u meni redovno regeneriralo snagu za nove borbe za dostojno mjesto u vrhu bosanskohercegovačke arhitektonske produkcije.
U takvom zbiru sretnih okolnosti koje su pratile moju aktivnost najznačajnija je vlastita i promišljena odluka da izaberem poziv graditelja i da se samo njemu posvetim. A to je značilo da gradim prostore u koje čovjek prodire da bi se osjećao ugodno, da bi radio, živio ili uživao; da zbirom svojih spoznaja i znanja stvorim arhitektonske forme potčinjene prostornim zahtjevima, da ti oblici ili kompozicija više njih privlači čovjeka, da doprinesu njegovom duhovnom bogatstvu ili fizičkoj opuštenosti, da predstavljaju dopunu opšteg napretka čovjekove misli i lične slobode, da doprinesu spoznaji da je on sastavni dio savremenog društva.
Još bih bio sretniji ako sam u tome i uspio. To će pokazati vrijeme koje je nepogrešiv sud svakome, pa i prema jednom arhitekti koji je toliko toga želio postići u arhitekturi.
Hvala vam što ste posjetili izložbu!
Sarajevo, 4. novembar 1986. godine
naslovna fotografija: Muzej avijacije na Surčinu u Beogradu
autor fotografije: Boris Karačić, 2016. godine
